Samo jedan podatak, samo jedan podatak reći će sve o ovoj utakmici - Vatreni su posljednji sudački zvižduk dočekali s 31 upućenim udarcem prema vratima!!!

Oprostite, protiv koje je to ekipe večeras nastupila Hrvatska? Gostovala je u Trnavi, da nisu naši mladići putem zalutali u onaj problematični zagrebački kvart, pronašli neke lokalce, obukli im plave majice i naredili da glume Slovake?

Jednog su, po toj verziji objašnjenja onog što smo upravo doživjeli, čak i odlučili obrijati da slični onom bedastom Hamšiku. Za kojeg će se, prije ili kasnije, utvrditi da cijeli život nosi – periku. Pazite što sam vam rekao 6. rujna 2019…

Dakle – što je ovo bilo?! Kao što je odmah poslije utakmice u studiju Nove TV rekao Mate Bilić – koji nam se nije doimao toliko lucidnim i oštroumnim u opservacijama za igračke karijere – Hrvatska je bila prepuna energije, rastrčana…

Samo jedan podatak, samo jedan podatak reći će sve o ovoj utakmici – Vatreni su posljednji sudački zvižduk dočekali s 31 upućenim udarcem prema vratima!!!

Ispričavam se na tri uskličnika na kraju posljednje rečenice, ali čovjek nekako mora obilježiti tu nevjerojatnu stvar. Tako nešto ne znam jesmo li ikad imali, osim u utakmicama protiv San Marina, Andore i sličnih, a bogami sad nemam vremena istraživati…

Ono što ću vam sa sigurnošću reći – protiv Azerbajdžana na Maksimiru jedva smo dogurali do 20 udaraca, protiv Jordanaca u onoj prijateljskoj utakmici prošlog listopada također tek do te granice…

Jedan dio života bavio sam se intenzivnim proučavanjem uzročno-posljedične veze između udaraca na gol i pojavljivanja samih golova. Nemojte me pitati zašto sam to činio, reći ću vam samo – sada sam zdrav!

Ali, kao što vele mudri ljudi, svako zlo za neko dobro – ono što sam putem naučio jest da je velik broj udaraca prema vratima uglavnom sugerirao nemoć ekipe koja ih ima, kroz igru nije mogla doći do konkretnih situacija. Španjolska bi uglavnom utakmice završavala s malim brojem pokušaja prema vratima, a tako bi se igralo i u većini njenih ligaških natjecanja.

Vaganje do pucanja i tek tada udarac…

Hrvatska je danas srušila moju teoriju, moje skriveno blago koje sam krio u njedrima godinama i čekao trenutak kada ću servirati i naplatiti nekoj od analitičkih sportskih kuća i OBOGATITI se. 

Ovih dana, plan je poprimao finalne obrise, a sada ga je u prah razbila Warp 9 Hrvatska! Odigrala je utakmicu kao kada na vašoj omiljenoj računalnoj igri odlučite odabrati najveću brzinu igre pa odjednom ne možete više pratiti dodavanja koja sijevaju slijeva nadesno…

No, što da vam pričam – pa sve ste i sami vidjeli!

Uz svu euforiju i oduševljenje, nerado priznajem da je ispod površine ostao još jedan sitni sloj cinizma, mizantropije, sitničavosti. Pa bih pokušao podijeliti ga s vama:

A. Slovačka se iz, zasad, neidentificiranog razloga htjela nadigravati. U najavama utakmice mogli ste čitati da nisu baš s previše respekta govorili o našim igračima, momčadi, podcjenjujući dobar dio naše ekipe ili možda preciznije – precjenjujući svoje sposobnosti. Jesu li zaista same sebe uvjerili da kroz otvoren nogomet mogu parirati momčadi s ovoliko šmekera na lopti, to neka rješavaju sami sa sobom u satima koji slijede…

B. Hrvatska je u prvom poluvremenu, u praktički svakom prijelazu centra, napravila nešto pred vratima. Brzo je bilo sve, i prijenos lopte i protok iste, i mijenjanje pozicija i reakacije i odluke na udarce… Tamo u početnim trenucima, malo sam se pozabavio analizom vrijednosti naših i slovačkih igrača i utvrdio sam da prvih 11 naših današnjih domaćina vrijedi 149 milijuna eura, dok je naša prva postava vrijedila 200 milijuna iste valute.

To i nije razlika kakvu bismo očekivali, a posebno je stršala činjenica da je njihova obrambena četvorka bila dvostruko (!?) vrijednija od naše: 70 naprema 34 milijuna eura!

Izvor je, naravno, Transfermarkt.

Najveći dio od tih 70 milja otpada, naravno, na Škriniara koji sam vrijedi 60, a nije ga bilo za primijetiti osim u onim trenucima kada bi na njegovom ispražnjenom mjestu ostao sitan uzorak njegove DNA…

C. Moram se još malo zadržati na slovačkoj obrani, ali samo posredno. Dio pažnje apsolutno je zaslužio Bruno Petković koji je danas i zabio prvi gol za reprezentaciju. Samo da raščistimo neke stvari – onaj strašan promašaj iz prvog dijela nije bio njegovih nogu djelo, već Vidinih.

Sad kad je to jasnije, idemo dalje. Teško da će netko imati ikakav prigovor na današnji nastup centarfora čija kvaliteta je dosad bila dosta osporavana, ako ništa, barem pod sumnjom. Ono što nakon današnjeg dana znamo jest da je pokazao nešto novo. Protiv te skupe slovačke obrane, driblao je, okretao se, prolazio kroz njih kao da je nekakva desetka, a ne čista devetka.

Petko je danas ponudio dimenziju za koju još nismo znali da je posjeduje i nadamo se samo da je to stvar nadahnuća, inata i provale intrinzične kvalitete, a ne tek posljedica kriminalne, potpuno rastrojene zadnje linije Slovačke.

D. Strašno dobro, fizički, trkački i tehnički moćno djeluje naša ofenzivna linija Rebić – Vlašić – Perišić i nadam se kako se iz taktičkih razloga izbornik neće prečesto odlučivati da je rastavi i prerasporedi. Zapamtit ćemo da je Hrvatska odigrala izuzetno dobro iako u postavi nije bio Ivan Rakitić. Posljednji put kad nije u nekoj ozbiljnoj utakmici sudjelovao, na Maksimiru je pao Wales. Ali, treba reći, nismo tada djelovali toliko gromovito i otočka ekipa neugodno je pritiskala u završnici.

Nikako ne želim sugerirati da je Rakitić taj parametar X ili nedobog naslabija karika. Jer, tada je Kramarić više glumio nego igrao centarfora, Kovačić je bio na poziciji Vlašića, a Brekalo tamo gdje je danas jurio Rebić.

Sve to hrana je za misli Zlatka Dalića u 72 sata koji slijede…

Na koncu, zaključit ću na sljedeći način – Hrvatska, rijetko kad ovako lijepa, zasjela je na prvo mjesto skupine, već u sljedećoj gostujućoj utakmici nakon prvog poraza u kvalifikacijama, baš od suparnika koji je s nama sad bodovno poravnat na vrhu.

Sve je opet pod kontrolom, igrači koji su dobili priliku i koji su gasili požar zadovoljili su, momčadski duh je podignut, a na klupi je ostalo još nekoliko rješenja koja čekaju kao zapete puške da i sami nešto ušićare protiv Azerbajdžana.

Lijepo je biti Zlatko Dalić u ovim trenucima, ali već za tri dana raspoloženje bi moglo dramatično pasti. Jer, Azeri su potpuno drukčiji tip ekipe, neće se nadigravati, branit će se i čvrsto zabetonirati.

Ako ćemo tada ponoviti i trećinu ovoga od danas, tek tada moći ćemo reći – kriza igre Vatrenih stvar je prošlosti…

Dotad, možemo samo odvesti se do zagrebačkog Vukomerca i škicnuti preko ceste, u susjedni kvart neobičnog imena. Kako bismo vidjeli što se događa na drugoj strani.

Hoće li kombiji pod okriljem noći odvoziti rasvjetu, šminku i koreografiju… Jer, bilo je nestvarno. Nestvarno dobro!