Olimpijske igre dolaze u jednom od najtežih povijesnih trenutaka od kraja Drugog svjetskog rata. Iako nisu do kraja uspjele sačuvati izvorni duh olimpizma, probajmo barem u ovih 16 dana uživati u viteštvu. Ali baš u punom smislu te riječi.

Na obalama opjevane Seine, pod sjenom Eiffelovog tornja, 26. srpnja 2024. u pisanje olimpijske povijesti kreće sportski svijet. Olimpijske igre – ideal sporta i viteštva u svom izvorištu nažalost odavno nemaju onaj iskonski duh. Ali mi, ljudi, moderna civilizacija, koja je nažalost pred ogromnom provalijom kolapsa činili smo sve kako bi se “Vječni plamen” ugasio. Nasreću, još nije, pa tako startaju još jedne Ljetne Olimpijske igre.

Bilo je i u povijesti ratova koji su prekidali ritmični ciklus Igara od svake četiri godine, bilo je  i “Hladnog rata” kada SAD nisu došle u Moskvu 1980., da bi se Rusi s istočnim blokom revanširali 1994. godine. Bilo je incidenata, bomba u Atlanti 1996., no najtužniji trenutak u povijesti OI dogodio se se 5. rujna 1972. godine. U tom terorističkom napadu članovi palestinske organizacije “Crni rujan” upali su, jedanaestog dana Igara, u Olimpijsko selo i uzeli kao taoce jedanaest izraelskih sportaša i jednog trenera. Dvoje taoca poginulo je vrlo brzo, a ostali su stradali tijekom neuspješne akcije oslobađanja. Poginuo je i jedan policajac te petorica terorista.

Nikad se olimpijski pokret nije oporavio od te tragedije, a kao nikad dosad upravo se uoči OI u Parizu posebno priča o sigurnosnom segmentu Igara. Sve što se trenutno događa u svijetu natjeralo je organizatora da angažira 35 tisuća policajaca i 18 tisuća vojnika, sportaše, trenere, izaslanstva i turiste čuva i 1800 službenika iz 40-ak zemalja.

Nikad nećemo i ne smijemo zaboraviti OI 1972. godine koje su nas upozorile koliko je ljudska vrsta ranjiv, no mene će te Igre podsjetiti na Matu Parlova. Najbolji boksač u povijesti bivše države je zapravo idealan atipod tragediji koja se dogodila u Olimpijskom selu.

Mate Parlov je bio olimpijski, europski i svjetski osvajač zlatnog odličja za bivšu Jugoslaviju. U profesionalnoj karijeri osvojio je 1976. godine naslov europskog prvaka u poluteškoj kategoriji i naslov svjetskog prvaka u poluteškoj kategoriji po WBC-u 1978. godine. Bio je prvi boksač iz socijalističkih zemalja koji je osvojio profesionalnu svjetsku titulu. Mate Parlov jedini je boksač u povijesti tog sporta koji je osvojio olimpijsku, europsku i svjetsku amatersku,te europsku i svjetsku profesionalnu titulu. Bio je najbolji hrvatski i jugoslavenski boksač svih vremena, te je već za života proglašen najboljim hrvatskim sportašem 20. stoljeća.

“Ne mogu ja biti nacionalista, pa ja sam bio svjetski prvak” – riječi u Mate Parlova za mnoge jednog od najvećih sportaša u povijesti SFRJ.

To je naš boksački, ispostavilo se kroz život i ljudski šampion izrekao u godinama kada se nažalost rat dogodio na našim prostorima. A cijevi su jedni na druge uperili isti oni ljudi koji su u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća bdjeli pred malim ekranima, pratili mitske mečeve i klicali jedinstvenom šampionu “Mate, Mate”.

Nisam imao priliku upoznati Matu Parlova popiti kavu u njegovom pulskom kafiću u kojem je godinama stajao sa suprotne strane šanka. Ali su mi kolege pričale da je bio više od sportskog šampiona. Bio je – čovjek.

“Ne znam biti na miru, moram nešto raditi kako se ne bih posve ugasio” – pričao je novinarima koji su znali svratiti na čašicu razgovora s čovjekom koji je za svog života znao stajati samo ravno.

Nakon aktivne karijere nije volio pričati o boksu. No, jednu je stvar ipak priznao: da je najveći uspjeh u njegovoj karijeri zlato na Olimpijskim igrama u Munchenu. Rukavica pacifista je tamo nadjačala – mržnju i strah.