Osamanaest godina je prošlo od ponedjeljka koji će ostati upamćen za sva vremena. Osvajanje Wimbledona 2001. godine u režiji Gorana Ivaniševića spada u najdramatičnije, najljepše, najpoučnije, ukratko, epske trenutke naših života

Ponedjeljak je, 9. srpnja 2001. godine, 16:05 je na satu, a na semaforu glavnog terena All England Lawn Tennis&Croquet kluba piše Goran Ivanišević – Patrick Rafter 2:2 – 6:3, 3:6, 6:3, 2:6, 8:7 i 40:30. Jedna, toliko puta prokleta žutozelena loptica.jedan servis, samo jedan do kraja. U redkaciji muk, neki nisu niti u sobi, šetaju oko zgrade Vjesnikovog nebodera u Slavonskoj.

Četrnaesti Wimbledon, turnir zbog kojeg je jedan štrkljavi mulac počeo igrati tenis. Četvrti nastup u finalu. Doista, finala su u Wimbledonu za Ivaniševića uvijek bila kobna – 1992. u finalu ga je porazio Andre Agassi (3-2). Dvije godine kasnije, 1994. godine, svladao ga je s 3-0 Pete Sampras. I opet je Ivanišević stigao do finala 1998. godine. I opet isti čovjek na suprotnoj strani mreže. Rezultat je bio još tjesniji, ali opet za Samprasa (3-2). Nesreće koje su ga stizale u finalima prepričavale su se godinama… Svi su prekrižili taj Wimbledon, vjerojatno, iako to nikada nije priznao, prekrižio ga je i sam Goran.

Pola godine prije mitskog finala Goran je kao 136. igrač svijeta stigao u Brighton. Drugo kolo. I predaja! Ako ste pomislili da je teniski lakat, ahilova tetiva, napuknuće lista, ili ozljeda zadnje lože gadno ste se prevarili. Predao je meč zbog toga što je sva tri reketa koja je imao pripremljena za taj dvoboj uspio razbiti. Bila je to 2001. godina u kojoj je Goran Ivanišević, više iz sažaljenja organizatora, ali ipak i zbog svoje karizme dobio nekoliko pozivnica za turnire. Posljednja prije najvećeg turnira sezone bila je u londonskom Queensu. Nije pomoglo, ispao je u prvom kolu. Stigao je pred vrata terena s pozivnicom u stražnjem džepu rebatinki. All England Lawn Tennis&Croquet kluba. Gledao je u ‘sveta vrata’. A onda se odigrala jedna od najljepših sportskih priča.

Fredrik Jonnson. Za početak posao je odrađen. Čekao ga je umaški partijaner Carlos Moya. Ajde, barem je trava. Nije bilo drame, iako je Goran sam po sebi dramatičan. Došao je mladi Andy Roddick. Nešto više od četiri sata i prolazak u drugi tjedan. Samo vidoviti urednik je pripremao svoju novinarsku ekipu da bukira avionske karte za Split. Stigao je drugi ponedjeljak, dan osmine finala. Greg Rusedski. Dobar servis. Četvrtfinale. Rus Marat Safin. Sve prognoze – nema šanse. Zec je opet prebrz. Četiri seta. Kladionice trljaju ruke. Svi igraju protiv Ivaniševića.

Stigao je petak – 6. srpnja. Miljenik nacije, aristokratski sin – Tim Henman. Polufinale Wimbledona. Nakon prvog dana kiša. Subota, 7. srpnja. Na semaforu 2:2. Peti set. Kod 3:3 kiša. Prekid. Nedjelja. Treći dan polufinalong mačevanja s Henmannom. Break kod 5:3. Servis za četvrti wimbledonski finale. To je to. Još jedan korak. Ali najteži, barem iz Goranove perspektive.

Patrck Rafter. Ljubimac žena. Australac, koji je volio Gorana. I opet pet setova. Beskućnik, ponižen, zgažen, otpisan. No, milostiv je bio direktor najvećeg turnira. Prst sudbine je baš bio u njegovoj ruci.

Ivaniševićevo osvajanje Wimbledona 2001. godine spada u najdramatičnije, najljepše, najpoučnije, ukratko, epske priče svjetskog sporta. To je onaj dan, onaj 9. srpnja, kada svi znamo gdje smo se zatekli u 16:10.