Donosimo priču kako je izvjestitelj Sport Kluba u Parizu došao do strica Tonija. Piše: Saša Ozmo

Ušao sam u pekaru i kupio sendvič. Nemam nikakav problem sa sendvičima, naprotiv, osim u određenim situacijama. A tada je to bio prvi prosječan sendvič koji sam ikada pojeo u Parizu, obično su nepogrješivo izvanredni

Upravo takav, i to svježe napravljen pred mojim očima, pojeo sam na putu prema kompleksu Roland Garrosa u subotu. Što rade onim bagetima pa su tako ukusni, nije mi jasno.

Kako u najavi nije bio naporan dan, plan je bio da brzinski odem do ormara po knjigu – preporuka za Fredrika Backmana i trilogiju “Medvedgrad – Mi protiv vas- Pobjednici” – i da se na određeno vrijeme udomim u nekom od obližnjih parkova i uživam u knjizi. Za razliku od prethodnih godina, vrijeme je divno i sve su šanse da će tako i ostati.

Eto vraga, otvorim ormar, a tamo pored knjige i laptop, pa odmah počne rovac: “Ma da odmah ja završim ono”. I bi tako, umjesto navečer kao što sam planirao, odmah sam sjeo pred ekran i sredio tekst koji me inspirirao – neobičnu tenisku i životnu priču Aleksandra Kovačevića, prvog Đokovićevog protivnika u Parizu ove godine.

Bio je poduži razgovor, nije se isplatilo razmišljati o parku poslije, pa sam odlučio do Novakovog treninga raditi ono što sam tako često radio svih ovih godina – lutati po kompleksu.

Trening Darje Kasatkine malo tko je gledao, Belinda Benčić i Jessica Pegula su pred pedesetak ljudi igrale poene intenziteta kao u meču, a onda sam mogao birati između dva kraja kompleksa: na jednom su na stadionu Simonne-Mathieu igrale Ribakina i Jabeur, a na drugom kraju – na jednom zabačenom terenu – trebala je trenirati Iga Swiatek.

Odlučio sam se za najbolju na svijetu, između ostalog i zato što je na manjem terenu moguće stati uz samo igračlište. Sve bi to bilo super, ali Ige nije bilo i džabe sam išao do kraja. Ili nisam?

U povratku vidim da se puno ljudi okupilo na dvanaestici, koja je greškom izostavljena s papira s popisom treninga koji je svako jutro dostupan novinarima. Pogledam, kad ono Felix Auger-Aliassime trenira, a uz njega – Toni Nadal. Hajde rek’o da pogledam malo – vodu nisam ponijeo, ali šešir imam, izdržat će se.

Ne blista Felix, ne nervira se glasno, ali vidi se da nije idealno – Toni sugerira, kao i drugi trener Frederick Fontang. Istovremeno, čujem kako spiker najavljuje izlazak Novaka Đokovića na stadion Suzanne Lenglen. Organizatori su se dosjetili da za subotu organiziraju trening mečeve – sve sa semaforima i sudcima – a jedan od tih bio je trening Đokovića i Karena Khachanova.

Sve sam mislio da će Felix u jedan završitii, da probam uhvatiti Tonija, ali su onda produžili i poslije dvadesetak minuta prelomim i odem na Lenglen. Tamo lijepo, najdivniji kut za gledanje tenisa, još hlad, Nole, sve kako treba… Ali ne dâ mi vrag mira, pa šaljem svojoj prijateljici Viki poruku je li u pressu i gleda li ekrane. Gleda.

– Hajde mi samo javi kad Felix završi na dvanaestici.

– Mislim da završava upravo, idi odmah.

Što ću, ustajem, ovaj iz osiguranja me gleda kao da sam poludio, u stilu „koji si … i dolazio?“

„Felix! Felix! Felix!“ Urlaju djeca u pokušaju da dozovu Kanađanina da im potpiše lopte i sve ostalo što ide uz to. Felix rezimira trening s trenerima i potom im prilazi, a Toni odlazi. E, sad, tu može otići na dvije strane – u podzemni prolaz, gdje ne smijem ni ući, ili u predio ispod stadiona Suzanne Lenglen, gdje smijem.

Prema vratima koja je iskoristio, pretpostavljam da je mrka kapa, ali što me košta da pričekam još koju minutu… I, stvarno, poslije nekoliko minuta, ukazuje se Felix, a za njim i Toni. Kao i skoro uvijek – staje. Pomoglo je to što sam mu se obratio na španjolskom – iako smo u prošlosti razgovarali i na engleskom, ipak mu je lakše na materinjem.

Prvo je na francuskom krenuo nešto objašnjavati, po govoru tijela sam naslutio da govori kako nema puno vremena sad.

„Ne razumijem francuski, ali možemo na španjolskom. Iz Srbije sam“.

„Iz Srbije? Hajde“. Spustio je torbu i dao mi pet minuta vremena, što je u ovakvom kontekstu dragocjeno. Hvala, Toni!

Ushićen, kako samo novinar može biti kada napravi nešto što smatra vrijednim, vraćam se na Lenglen i uživam u Đokovićevoj igri. Dobio je set sa 6:3 protiv Khachanova, pred punim tribinama, a Rus nije imao nijednu break loptu.

Poslije je još malo trenirao sa Carlosom Gomezom, svojim sparing partnerom, prije ludila koje je uslijedilo kad je trening završen.

“Bio je kaos, bilo je ludo”, šalje mi poruku jedna Novakova navijačica. Znam, vidio sam, ali izborio se Đoković junački – potpisao, fotografirao, pozirao, sve što treba. Stvarno je čovjek lav s navijačima, a u ponedjeljak ujutro čitat ćete jednu priču baš o tome.

A prije toga, Novakova konferencija: ugodna, ali neobična.

Rebarca i potom čokoladni kolač, zaslužio sam se nagraditi, a vama šaljem veliki pozdrav iz Boulognea, mada se ipak nadam da ste malo umorni i da trebate odmoriti noge i osušiti stvari.

Gledatelji EON-a, mečeve Roland Garrosa mogu pratiti na kanalima Eurosporta!