Figurativno, Sevilla ovu utakmicu ne može dobiti, samo izgubiti, dok je kod Dinama obrnuto

Dogodilo se to još u djetinjstvu, u periodu kada sam već u potpunosti bio nepovratno okupiran nogometom. Istinska ljubav. Maksimirski stadion je bez sumnje bio najznačajnije mjesto tog razdoblja mog života, a jedan od mojih junaka iz Dinama, Davor Šuker, otišao je baš u Sevillu. Neponovljivi i po mnogima najveći u povijesti Diego Maradona, također se našao tamo, a trio stranaca u sezoni 92/93 kompletirao je još jedan karakterni Argentinac – Diego Simeone. Lako se bilo zaljubiti. Nisam mogao dočekati sažetke kola i vidjeti kako je to izgledalo na terenu. Makar dio toga, jer u ono vrijeme, nije bilo gotovo nikakve mogućnosti gledati ih 90 minuta, pa je pregled kola na inozemnim tv postajama, a kasnije i na legendarnoj “Petici”, bilo sve što smo imali.

U zadnjih 10 godina, imao sam priliku i zadovoljstvo pogledati/prenositi barem 150 Sevillinih utakmica u Primeri, možda i 200. Jednom i na stadionu, gdje će u četvrtak igrati zagrebački modri. Tog dana protiv Barcelone, spektakl koji se teško može prepričati. Ambijent, himna,  navijanje, strast, zagrijavanje u gradu pred odlazak na utakmicu. Mislim da se to “nulto” poluvrijeme nigdje ne štuje i ne živi onako kao u Španjolskoj. A tek nogomet, ben Yedder i Messi, 2-4 na kraju uz Argentinčev hat-trick. Senzacionalno.

Danas je klub bitno drugačiji nego u 90-ima, a posebno u 2010ima. Ozbiljniji, profesionalniji, a ove sezone čini se i kao legitimni konkurent za naslov. A opet, mene nešto kao da malo odbija. Do nedavno je Sanchez Pizjuan bio poput kolodvora, gdje je fluktuacija igrača bila pomalo ekstremna. Od standardnih 11 iz jedne sezone, na početku iduće bi se našla dva-tri igrača, a ostalo bi bilo sasvim novo. Posljednjih par sezona, oni su sačuvali jezgru. Pola reprezentacije Argentine je tamo. Sjajni Diego Carlos, Jules Kounde ili Joan Jordan, pa i neki drugi, odoljeli su milijunima (funti), no svejedno je dovedeno puno novih igraca. Možda i nepotrebnih. Istina je da su sve to dokazani igrači, koji sami mogu riješiti utakmicu, ali kao da je odjednom prevelika koncentracija takvih, što može dovesti do neslaganja i neraspoloženja u svlačionici, ali i puno bitnije, trener prestaje imati jasnu sliku koje je idealna momčad.

Malo i o treneru. Julen Lopetegui. Nakon debakla i fijaska s Real Madridom i reprezentacijom Španjolske, izgleda da se uglazbio u Sevilli. Temperamentni Bask u vrućoj Andaluziji, još uvijek djeluje kao savršena sinergija, i upravo od njegovog dolaska klub nije izgubio niti jednog važnog igraca, dakle unazad dvije i pol sezone. Rukopis trenera se jako vidi na terenu. Oni nisu momčad koja igra na gol više, ta neka romantična Sevilla je ostala u prošlosti. Ovo je sada sličnije jednom Atleticu, gdje nije toliko fokus na nadigravanju koliko na čuvanju svoje kože. Teško će savladati Osasunu ili Alaves, ali neće izgubiti od Barcelone ili Valencije. Ove sezone su najbolja obrana lige, sa samo 16 primljenih golova u 24 kola, 4 manje od idućeg (Real M), ali u takvoj koncepciji, gdje se većina pobjeda ostvaruje s jednim golom prednosti, uvijek postoji određena doza ranjivosti, posebno u eliminacijskim susretima. I bez obzira što je klub drugi na tablici tako jake lige, nemojmo zaboraviti da su bili broj 1 favorit za osvajanje skupine Lige prvaka, a na kraju ostali iza Lille-a i Salzburga, sa samo jednom pobjedom u 6 utakmica, protiv Wolfsburga 2-0, gdje je drugi gol pao u 97. minuti.

Figurativno, Sevilla ovu utakmicu ne može dobiti, samo izgubiti, dok je kod Dinama obrnuto. I tu je prilika. Ako odigraju rasterećeno, ali zrelo i organizirano, s primjenjenim iskustvom iz okršaja s Villarealom, tko zna…Mislim da će taj sudar s Villarealom dosta dobro poslužiti kao ogledni primjer onoga što nas očekuje u dvije utakmice sa Sevillom. Uostalom, dva vrlo slična trenera su u pitanju, oba Baski (Lopetegui i Emery), kojima je upravo Sevilla zajednički nazivnik. I ovako jedna zanimljivost za kraj, u zadnjih 35 godina, samo su njih dvojica i Joaquin Caparros imali 3 pune sezone na sevillinoj klupi. Pod uvjetom da Lopetegui ostane do kraja ove. Možda mu Oršić ili Petković presude, nikad ne znaš. Pred par sezona je Slavija iz Praga izbacila Sevillu u osmini finala, kada su karte bile slično podijeljene, pa zašto ne bi mogao i Dinamo.