Sportklub zemljopis: Impresije o današnjoj Španjolskoj

SKener 15. stu 20180:01 > 0:26
Octavio Passos/Getty Images

Nakon ružne magluštine koja je prošloga četvrtka sakrila aktere tijekom jednog od povijesnih pothvata zagrebačkog, ali i hrvatskog nogometa, ovoga nas četvrtka ponovno na istom mjestu čeka nova velika nogometna utakmica, s ponešto uglednijim gostom od Spartaka iz Trnave. U Zagreb dolazi Španjolska.

Clive Brunskill/Getty Images

Iako je bez sumnje jedna od najsportskijih država svijeta, budući skoro da i nema sporta u kojem nemaju barem ponekog vrhunskog sportaša, nogomet je apsolutni broj 1, a reprezentacija dokaz da ste jedan od odabranih u možda najvećem svjetskom rasadniku kada je riječ o nogometnim talentima, kako u igračkom tako i u trenerskom svijetu.  

Španjolska je uistinu zemlja iz snova, onaj mali komad planeta gdje je gotovo nemoguće osjećati se loše. Ono što se proteže u svakom kutku ove zemlje je želja za uživanjem punim plućima: u dobroj hrani, dobrom vinu, dobrom društvu ili dobrom nogometu. Ili sve to zajedno, kada baš imate idealan dan, a tamo ih zna biti. Ako tragate autom, teško se odlučiti gdje krenuti: Kantabrija, Galicija, Katalonija, Kastilja ili Valencija, ne možeš pogriješiti, taman i da želiš. Neću niti spominjati otoke Mallorcu, Kanare ili Ibizu. To je pak svijet za sebe, svaki na svoj način. Možda i najtemperamentniji dio pirinejskog poluotoka je Andaluzija, gdje je utjecaj raznih svjetova doveo do toga da tamo imamo nešto srčanije i vatrenije ljude, nego recimo u Kataloniji ili Baskiji. Ima ponešto i fanatičnosti u vreloj andaluzijskoj krvi, koja zna uzavrijeti na vrućem asfaltu najtoplije španjolske regije. No ovo je već ozbiljna digresija…

Španjolska je zemlja koja nam je dala Xavija i Iniestu, no danas je to prošlo vrijme, nas sada ususret utakmcie ponajviše zabavlja priča o zanimljivom Asturijcu Luisu Enriqueu i, njegovom novom skupocjenom projektu, koji u Ligi nacija protiv Engleza i Hrvata pokazuje vrlo različita lica u smislu rezultata, ali s najprepoznatljivijim sustavom igre i taktike u odnosu na bilo koju reprezentaciju, čak i Njemačku. Sustav koji se njeguje od najmlađih uzrasta reprezentacije, zbog kojeg je svakom izborniku uvelike olakšano vođenje momčadi.

Enrique je mladalačkog duha, pa tako u svakom objavljivanju 23 igrača podsjeti na svoju zaigranost i određenu maštovitost. Ovu posljednju grupu igrača je španjolska javnost saznala u videu, gdje je umjesto izgovora igrača stavljao na ploču sličice s njihovim identitetom. Među njima se, kao i svaki put do sada, pojavilo nekoliko novih imena, a neka (ne)očekivana nisu bila prisutna. Vratio je Jordija Albu, i to je najveća vijest. Nema najboljeg strijelca Španjolca u ligama petice, Paca Alcacera, koji je do te mjere zaludio njemačku javnost da su ga prozvali simpatično Alkaiser. Thiago Alcantara, Koke, Diego Costa, također su ostali bez poziva, ali kako ono kažu “dok jednom ne smrkne, drugom ne svane”.

Tako je za ovu akciju pozvan duo debitanata, Mario Hermoso i Brais Mendez. Kada je riječ o prvom, on je stoper Espanyola, hit momčadi ove sezone u Primeri. Nije pokazao nešto tako ekstra, ali čini se da je Liga nacija idealna platforma za izbornika da isproba igrače koje inače sigurno ne bismo vidjeli u repki. Kada je riječ o Braisu Mendezu, govorimo o plemenitom ofenzivnom veznjaku Celte, koji je već prošle sezone pokazao talent, a ove se nametnuo kao prvotimac kod sada već bivšeg trenera Galicijaca, Antonija Mohameda. NIje neki dribler, ali zato ima vrlo dobar zadnji pas i kvalitetan udarac te se često nalazi u šansama za gol. Mendez je sigurno budućnost “Roje”, uz Rodrija, Ceballosa i Asensija. Koliko su oni stvarno dobri nemoguće je reći. Činjenica je da je riječ o vrlo perspektivnim i dokazanim igračima, ali isto tako ostaje jedna mala rezerviranost, koja nije (samo) njihova krivica. Krivci su njihovi prethodnici, konkretno dvojica označenih, jer nakon njih svaki je sljedeći igrač nada da će dosegnuti njihovu kvalitetu, a nju je skoro pa nemoguće ponoviti. Imati takvu dvojicu veznjaka u isto vrijeme, to je dobitak na lutriji, čak i za onakav rasadnik kakav je podno Pirineja. Dakle Brais, Rodri, Dani, Asensio, Fornals – apsolutno da, oni su budućnost Španjolske, ali nisu Iniesta i Xavi. Kao što bojim se niti Luis Enrique nije Vicente del Bosque.