Imaš tamo prepečenice, hoćeš sarme. Dinamo je dobar, samo nemoj o Zvezdi rekao je Sale

Ja sam zaista mazohist! Bez obzira što mi to žena vrlo često zna reći, sad sam najzad to i sam shvatio. Bilo je i vrijeme, nabijem te glupane! Još jednom kažem to sam sebi, ali ipak nastavljam “listati” novine na kompjuteru. Sanadera su osudili, a možda ipak i nisu, Todorić će biti izručen, a možda i neće, te nezaobilazni “Srbi i Hrvati”. Politička natezanja i prepucavanja političara koji su zajebali i jedne i druge, iste stare njuške smješkaju se sa svake stranice. Gadi mi se više i pisati o njima. Kakve to onda veze ima s nogometom i Engleskom? Ama baš nikakve!

“Imaš tamo na stolu prepečenice, pa udri”: kaže Sale. Kad smo se, prije par mjeseci upoznali, rekao je da se zove Alex, ali odgovorio sam mu da ga možda Englezi tako zovu, te da će za mene biti Sale jer i s jedne i s druge strane Aleksandar na kraju završi kao Sale, a ne kao Alex. Saletu je i keva stigla prije par dana iz Beograda, pa zbog toga i imamo prepečenice, sarmi i još nekih drugih srpskih specijaliteta za koje ne znam kako se zovu, ali dobro udaraju. Saletova žena je Grkinja i navija za Aris. Taj dan su baš igrali PAOK i Aris i bilo je prilično vatreno. Mala Grčka kolonija podijelila se oko tog, u tom trenutku, krucijalnog pitanja i skoro pokrenula novi Peloponeski rat. Pošto smo slavili Saletov rođendan tu je bilo još nekoliko zajedničkih prijatelja iz našeg dijela svijeta. Još jedan Alex (čitaj Sale) sa ženom Mađaricom, grčki prijatelji s Anine strane, te još neki ljudi za koje mi žena kaže da su Francusko-grčki par, ali meni se čini da su ipak negdje sjevernije združeni. Bilo kako bilo, svega tu ima s tim da je glavni vođa balkanske pobune još jedan britanizirani Alex, ovaj je pak iz Novog Sada, a rođen je i odrastao u Sarajevu. Jedan Sale je navijač Arsenala, a drugi Manchester Uniteda, pa tako tvorimo sjajan trojac za male razmirice i rasprave. Uživam, jer kako trenutačno stvari stoje, niti jedan niti drugi nemaju mi što reći za Liverpool koji dobro igra. Ja ih, naravno, dobro palim za njihove rastrojene momčadi. Prvi Sale, koji je bistar mladić, očas mijenja temu i prelazi na domaći teren. Prvi Sale je Cigan i Zvezda je u Ligi prvaka. Koliko mu je to dobar, toliko je i loš argument, jer od tog svog fudbala Zvezda se u tom natjecanju “nije baš leba najela”. Drugi Sale je grobar, pa mu to često nabija na nos, a moj Dinamo dobro gura u Ligi prvaka B kategorije. Bilo kako bilo, zajebancija čitavo vrijeme i oko svega. Red prepečenice, red fudbala, pa malo nogometa, pa malo o ženama koje nam nedaju mira, pa o djeci koja su takva kakva jesu…

Stojim u tunelu stadiona Stamford Bridge i čekam da Kovačić izađe iz svlačionice. Gungula i kontrolirani kaos. Englezima se mora priznati da su dobri organizatori, ali vrlo su zadrti i rigidno se drže pravila koja možda ponekad i nemaju previše smisla. Ovdje me tkz. floor manager iliti po naški, jednostavno – organizator, uvjerava da sam uz Kovačića, za intervju poslije utakmice tražio Matu. “Pa zašto bi, pobogu, odjednom tražio Matu ako sam svaki put do sada nakon Unitedova nastupa tražio Matića? Pa znate da ovo radim za Srbiju i Hrvatsku i da mi je Matić stalna molba”. Kakav god ja argument upotrijebio, gotovo je sad. Jebiga, proš’o voz, ništa se njima ne može više objasniti i eto Mate poslje utakmice. Mata, Matić, njima je to sve isto. Dok sam ja Matu pitao za zdravlje, Kovačić mahne u prolazu i kaže da se vidimo za par minuta, odlazi u gostujuću svlačionicu sa svojim dresom u ruci i nakon obećanih par minuta izlazi s Matićevim. Nakon njega eto i nesuđenog Mate/Matića: “Izvinjavam se, ali rekli su mi da danas ne mogu davati izjave, znate da bih vrlo rado”. “Ma, naravno, Nemanja, nema nikakvog problema, sve razumijem”, odgovaram gorostatu ispred sebe. S Kovačićem sam odradio kratki intervju nakon utakmice, zahvalio se njemu i predstavniku za medije koji ga je dopratio i pomislio kako imam sreće da su oba igrača koji će mi ove sezone biti stalna meta u Chelsea-u i Unitedu sjajni dečki.

Ima ovdje svega i svačega, Smalling je odličan lik, s Kaneom sam napravio možda i najbolji intervju otkad sam na otoku, Bernardo Silva pita za obitelj i kaže da je prije dvije godine bio u prekrasnoj Hrvatskoj na ljetovanju. Svakakvih dobrih priča tu ima, milijun ovakvih malih, ali značajnih crtica koje pokazuju da su ovi ljudi, ti mladi igrači sjajni dečki, pristojno odgojeni i vrhunski profesionalci koji prvenstveno znaju svoj posao. Ipak, nekako više volim popričati s Matićem, Lovrenom, Kovačićem ili Milivojevićem. Jesam li jugonostalgičar? Možda! Nedostaje mi domaći jezik i Hrvatska? Sasvim sigurno. Kakve to veze ima s nogometom i Engleskom? Ama baš nikakve!