Jedan od najkontroverznijih trenera svih vremena i čovjek na kojeg nitko ne ostaje ravnodušan gospodin "Posebni" Jose Mourinho, prošao je put od najboljeg trenera svijeta do običnog lakrdijaša. U svakom slučaju čovjek koji je uvijek izazivao različite reakcije kod nogometnih stručnjaka i publike.

Dana 26. siječnja 1963. godine gospođa Maria Julia Mourinho je rodila jedno “posebno” dijete, dijete po kojem će ulica u rodnom gradu dobiti ime, dijete koje će imati veliki utjecaj na trenerski nogometni svijet, dijete koje je će po mnogim stvarima ostati upamćeno u svijetu sporta. Upravo njegova majka je ispričala kako je već od malih nogu bila svjesna kako je Jose drukčiji od ostale djece, težio je perfekcionizmu već kao dijete. Evo samo jedna anegdota, u dobi od pet godina kada je išao u školu sve je u torbi moralo biti spremljeno po određenom redu, olovke, boje, gumice morale su biti savršeno poredane u njegovoj pernici. One koji ga poznaju nije iznenadio njegov veliki uspjeh, jednostavno uvijek je težio nećem višem, nije se zadovoljavao prosjekom. Kada je vidio da u igračkoj nogometnoj karijeri neće napraviti nešto veliko (smatrao je da nije bio dovoljno talentiran), prebacio se na nogometni menadžment.

Jose Mourinho with the great Bobby Robson pic.twitter.com/USZf3rG8el

— Days of Football Past (@daysoffootball) January 26, 2018

PREVODITELJ KOJI JE BIO PUNO VIŠE OD TOGA

Čovjek koji je imao možda i najviše utjecaja na Mourinhovu trenersku karijeru bio je sir Bobby Robson, proslavljeni engleski nogometaš i trener. Nakon što je Robson preuzeo kao trener Sporting Lisabon 1992. godine, čelnici lisabonskog kluba odlučili su tada 29-godišnjeg Mourinha angažirati kao prevoditelja engleskog jezika. Malo tko zna, ali Mourinho je bio poliglot, pričao je brojne jezike. Ipak, ono što je odmah bilo jasno i Robsonu je to da Mourinho ne može biti samo prevoditelj, jer uvijek je imao i svoje čvrsto stajalište o nogometnim temama. Robson je smatrao Mourinha desnom rukom, iako je tada pomoćni trener bio bivši nogometaš Sportinga Manuel Fernandes. Jose je mogao razumjeti što igrači pričaju međusobno, njihovo osobno mišljenje o trenerovim potezima i sve je to odmah prijavljivao Robsonu. Nakon što je dobio otkaz u Sportingu, Robson preuzima velikog rivala Porto, gdje dovodi sa sobom Mourinha, ali ovaj puta u ulozi asistenta. Engleski trener je bio očaran nekim nogometnim idejama Portugalca, kao i njegovom velikom lojalnošću. Nakon četiri uspješne godine u portugalskom nogometu (posebno u Portu), Robson 1996. godine preuzima Barcelonu, gdje je opet sa sobom poveo i mladog nadobudnog Portugalca. Mourinho je i dalje uz asistentsku ulogu imao i ulogu prevoditelja, ali sve je postajao važniji čovjek u radu trenera Robsona. Robson je u jednoj sezoni na klupi kluba s Camp Noua osvojio Copa del Rey, španjolski Superkup i europski Superkup, ali njegov vjerojatno najveći potez u to doba je dovođenje Brazilca Ronalda, kojeg je upravo on želio po svaku cijenu. Mourinho je jako puno naučio od sir Bobbyja, a nakon njegovog odlaska ostao je raditi s Lousom van Gaalom još tri godine u katalonskom klubu. Nakon velikog iskustva u radu s trenerskim velikanima, Portugalac postaje “opsjednut” trenerskim poslom. Uskoro odlučuje postati samostalan trener i preuzima Benficu, a zatim i Uniao de Leiriju, u kojima provodi kratko, ali uspješno vrijeme. Ipak, prvi pravi trenerski angažman je uslijedio nakon toga i više ništa nije bilo isto u životu dečka iz Setubala.

TRENERSKI UZOR ŠJOR IVAN

 Znate što je zajedničko Tomislavu Iviću, Ernstu Happelu, Giovanniju Trapattoniju, Ericu Geretsu i Jose Mourinhu? To su jedini treneri koji su osvajali naslove prvaka u najmanje četiri različite države. Mourinho je to učinio u tri od četiri najbolje lige Europe, u Italiji kao trener Intera, Engleskoj kao trener Chelsea i Španjolskoj na klupi Real Madrida, a uz to dodao je i naslov u rodnom Portugalu kao trener Porta. Gdje god da je radio osvajao je naslove i tada je stvorio reputaciju trenera koji donosi trofeje, ne birajući načine kako do njih doći. Upravo spomenuti legendarni hrvatski trener Tomislav Ivić je bio veliki uzor Joseu Mourinho, Portugalac mu se oduvijek divio, a na kraju je pokupio i brojne ideje jednog od najvećih hrvatskih trenera. Ivić je postavio standarde koje će teško koji trener s ovih prostora ponoviti, naime šjor Ivan je osvajao naslove prvaka u šest različith zemalja, a i jedini je Hrvat s naslovima u europskom Superkupu i Internkontinentalnom kupu. Upravo te naslove je osvojio s Portom, a danas ne možete doći u taj grad da vas netko na spomen Ivićevog imena ne počasti pivom u obližnjem baru. I Mourinho je tada postao očaran Ivićem, posebno njegovim taktičkim idejama i pogledima na nogomet. Mou je trener koji voli veliku disciplinu u svlačionici, upravo ono na čemu je inzistirao i Tomislav Ivić. Kad njih dvojica govore svi drugi moraju šutjeti, ali Portugalac je za razliku od Hrvata imao više problema s diciplinom igrača. Pamtimo posebno njegov odnos s Ikerom Casillasom, ikonom Reala, koja nije dobro završila za legendarnog vratara. Za kraj jedna zanimljiva anegdota, naime portugalski trener je Iviću 2003. godine poklonio i autobiografiju s posvetom u kojoj piše “Želio bih imati toliko titula kao i Vi“. Ispostavilo se da je učenik i nadmašio učitelja, ili nije, to procjenite sami.

ZLATNO DOBA PORTA

Mourinho će u Portu ostati upamćen kao najuspješniji trener u povijesti. Portugalac se u gradu na rijeci Douro zadržao samo dvije sezone, ali te sezone je pozlatio nevjerojatnim uspjesima. Ostat će upamćen kao trener koji je imao sjajnu kemiju s igračima, ali još više će ga pamtiti kao taktičkog genija. Već u prvoj sezoni je osvojio trostruku krunu (prvenstvo, Kup, Kup UEFA) i stekao ugled u nogometnom svijetu, ali ono što je uslijedilo već tada ga je svstavalo među najbolje svjetske trenere. U prvenstvu je obranio naslov sa čak osam bodova prednosti više od drugoplasirane Benfice, a kroz cijelo prvenstvo Porto je doživio samo dva poraza. Portugalac je stvorio od Porta momčad u kojoj je svaki igrač u svakom trenutku znao što radi i bio je spreman žrtvovati se za momčad. Imao je Mourinho vrlo kvalitetnu momčad u to vrijeme predvođenu Decom i Bennijem Mccarthyjem, ali bez momčadske igre i taktičke discipline, u europskim okvirima ta bi momčad bila malo iznad prosjeka. Najveći uspjeh u povijesti Porta bilo je osvajanje Lige prvaka, a do “uhatog” trofeja došli su uistinu na impresivan način. Nakon što su u skupini bili drugi iza Real Madrida, ždrijeb im je već u osmini finala donio Manchester United. Engleski klub predvođen trenerskim velikanom sir Alexom Fergusonom se u to vrijeme činio kao nepremostiva prepreka za portugalski klub. U prvoj utakmici igranoj na Dragau, Manchester je poveo pogotkom Fortunea, ali Porto je preokrenuo i slavio sa 2:1, a strijelac oba pogotka za domaćine bio je sjajni Mccarthy. Unatoč pobjedi i dalje su mnogi davali minimalne šanse momčadi Josea Mourinha uoči uzvrata na Old Traffordu. U Manchesteru smo vidjeli pravu dramu, utakmica koja uistinu ostaje u memoriji navijača i jednog i drugog kluba. “Crveni vragovi” su poveli u 32. minuti pogotkom Scholesa i taj gol im je bio dovoljan za prolaz, s obzirom na gol u gostima. U nastavku United je kontrolirao utakmicu, a Porto je tek pred kraj počeo sve više prijetiti. I onda je došla 91. minuta kada je cijelo “Kazalište snova” utihnulo, a heroj Porta postao Costinha koji je preciznim pogotkom odveo svoju momčad u četvrtfinale. Posebno će ostati upamćeno i veselje Mourinha nakon postignutog pogotka kada je pretrčao dvadesetak metara uz aut liniju kako bi slavio sa svojim igračima. Velika pobjeda jedne posebne momčadi i posebnog čovjeka na njezinoj klupi. Nakon te pobjede uslijedila je puno lakša utakmica u četvrtfinalu protiv Lyona (ukupni rezultat 4:2), a onda je uslijedio još jedan težak protivnik u ono vrijeme Deportivo La Coruna. Španjolska momčad je igrala jedan od najljepših nogometa u to vrijeme, ali naišli su na “tvrd orah”. Porto je nakon dvije taktički zrele utakmice, u kojima je došla do izražaja Mourinhova lukavost, prošao dalje zabivši samo jedan gol, a ne primivši pritom niti jedan. U velikom finalu u Gelsenkirchenu Porto se sastao s Monacom, dvije momčadi koje je malo tko očekivao u velikoj završnici. Još jednom taktički sjajno postavljena utakmica Mourinha i uvjerljiva pobjeda rezultatom 3:0. Mourinho se nije previše veselio nakon osvajanja trofeja najbolje europske momčadi, nego je samo otišao u svlačionicu. Već tada je izazivao brojne reakcije u nogometnom svijetu, ali svi su se uglavnom slagali da se radi o sjajnom stručnjaku pred kojim je velika budućnost.

THE SPECIAL ONE

 Još nije stigao pošteno ni proslaviti Ligu prvaka s Portom, Mourinho je već bio na putu za London. Ruski tajkun na čelu Chelsea Roman Abramovič odmah je želio “rezervirati” najboljeg trenera svijeta u tom trenutku, a Portugalac je bio spreman za nove izazove. Ono što se posebno pamti je Mourinhovo predstavljanje u prostorijama kluba, kada je dobio nadimak koji će ostati uz njegovo ime do kraja života. Na pitanje novinara da li je arogantan, Mourinho je odgovorio kako se ne smatra arogantnim, nego kako misli da je Chelsea dobio vrhunskog menadžera, a za sebe je rekao da je “Special One” (poseban). Mnogi su smatrali kako kontroverzni Portugalac neće uspjeti na Otoku, kako takva ličnost u Engleskoj ne prolazi, ali pokazalo se da nisu bili u pravu. Mou je u svojoj prvoj sezoni na klupi “Plavaca” osvojio naslov u Premier ligi, što je bio prvi naslov prvaka Engleske za Chelsea nakon točno 50 godina. Naslov su osvojili u dominantnom stilu s rekordom od čak 95 bodova na kraju sezone, a svi su se složili da je Portugalac revitalizirao Chelsea i napravio sjajan posao već u prvoj sezoni. Iduće sezone Chelsea je obranio naslov prvaka, a pod vodstvom Mourinha osvojili su još FA kup i Liga kup (dva puta). Jedino što je nedostajalo je neki značajniji korak u Ligi prvaka, a posebno je bolan onaj poraz u polufinalu od Liverpoola 2006. godine, kada je Liverpool nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca prošao dalje. Ipak, Mourinhov prvi mandat u Chelseau je bio izuzetno uspješan i kada je Portugalac dobio otkaz navijači su bili ogorčeni na Romana Abramoviča.

Poslije se Rus “iskupio” vrativši Portugalca nakon šest godina, ali to se nije pokazalo kao pravi potez. U svom drugom mandatu na klupi londske momčadi gospodin “Posebni” je imao manje razloga za veselje nego prijašnjih godina. Osim naslova prvaka u sezoni 2014/15 ovi ostali rezultati su uglavnom bili za zaborav, a posebno se to odnosi na njegovu treću sezonu u drugom mandatu. U prvih 12 utakmica Chelsea je osvojio samo 11 bodova i Portugalac je morao otići.

ODLAZAK U BESMRTNOST

 U lipnju 2008. godine Mourinho nasljeđuje Roberta Mancinija na klupi Intera, s kojim potpisuje trogodišnji ugovor. Odmah po dolasku u klub i pred okupljenim novinarima propričao je talijanski, opet na svoj pomalo bahati način rekavši da mu je trebalo manje od tri tjedna da ga nauči. Karizmatični trener je brzo podijelio kritiku i na “Čizmi” te se svaki njegov dobar rezultat kod njegovih poklonika čekao s oduševljenjem, a svaki lošiji na “nož” kod njegove opozicije. U svojoj prvoj sezoni u Italiji, Mourinhov Inter je osvojio prvenstvo i Superkup, a u Ligi prvaka su ispali već u osmini finala od Manchester Uniteda. Alex Ferguson je na taj način bar malo uzvratio Portugalcu za ispadanje od Porta prije nekoliko godina. Inter je u to vrijeme dominirao talijanskim nogometom pa se osvajanje prvenstva podrazumijevalo, a svi su očekivali neki veći rezultat u Ligi prvaka. Mnogi navijači “Nerazzurra” smatrali su kako igra momčadi nije ništa napredovala od odlaska Mancinija. Ipak, bili su strpljivi, a strpljenje im se na kraju isplatilo. Godina 2010. zlatnim slovima bit će upisana u Interovu povijest kao možda i najuspješnija. Mourinho je odveo klub iz Milana do trostruke krune, a Inter je postao prvi klub u povijesti Italije koji je u jednoj sezoni osvojio prvenstvo, Kup i Ligu prvaka. Još jednom je Mourinho oduševio svojim taktičkim zamislima, posebno u utakmicama polufinala Lige prvaka protiv Barcelone. U prvom susretu u Milanu “Nerazzurri” su slavili sa 3:1, a onda su u Barcelonu došli čuvati rezultat na sve moguće načine. Svi pamtimo tzv. “Mourinhov autobus” koji je bio parkiran pred gol Intera. Katalonci su došli do pirove pobjede u toj utakmici rezultatom 1:0, ali Inter je prošao u finale Lige prvaka. I danas je mnogim ljubiteljima europskog klupskog nogometa ostalo “urezano” u pamćenje Mourinhovo veselje na Camp Nou, kada je s kažiprstom desne ruke visoko podignutim u zrak trčao po Barcinom stadionu. Portugalac je osvajanjem druge Lige prvaka ušao u besmrtnost i postao jedini uz Ottmara Hitzfielda i Ernsta Happela koji je osvojio to natjecanje s dva različita kluba. Takvi uspjesi nisu mogli proći nezapaženo u vjerojatno najvećem klubu svijeta Real Madridu, koji nikada nije pitao za cijenu kada nekog žele dovesti. Portugalac nije mogao odbiti zov “Kraljevskog kluba” te je spakirao kofere za Madrid. Odlazak iz Intera protekao je uz veliku tugu Mourinha, igrača i navijača, a posebno emotivan bio je Marco Materazzi.

ERA U “KRALJEVSKOM KLUBU”

Dolazak u Real Madrid je za Mourinha bilo ispunjenje sna, kako je i sam rekao “došao sam u najveći klub na svijetu“. U Madridu su ga dočekali Galacticosi, momčad prepuna zvijezda na čelu s Cristianom Ronaldom. Portugalski nogometaš je tada bio u sjeni omalenog argentinskog majstora Lionela Messija i želio je dominaciju Reala, a uz to dolaze i invidualne nagrade. Veliki izazov je bio pred Mourinhom i Realom, skinuti s trona Pepa Guardiolu i njegovu fantastičnu Barcelonu, koja je oduševljavala svijet svojim nogometom, nazvanim tika-taka. U svom prvom El Clasicu pod vodstvom Mourinha, Real je izgubio od Barcelone s velikih 5:0. Predsjednik Reala Florentino Perez je tu utakmicu nazvao najgorom u povijesti Reala, ali Mou je poslije utakmice smirivao strasti rekavši da je to bio samo loš dan u uredu. Već tada su mnogi smatrali da Mourinhova ideja nogometa u Realu neće proći i kako će brzo biti smijenjen. Poznato je da Florentino Perez i nema previše strpljenja za svoje trenere. U prvoj turbulentnoj sezoni Portugalac je uspio osvojiti španjolski Kup (Copa del Ray) pobijedivši Barcelonu u finalu. Ali ipak puno teži poraz doživio je od Katalonaca u polufinalu Lige prvaka, kada su nakon dvije utakmice momci Pepa Guardiole prošli dalje. Mourinho je u prvoj utakmici bio isključen jer je, kao i u svakoj poslije, grmio na suce kada su igrali protiv Barcelone. U gotovo svakom El Clasicu pod Mourinhovim vodstvom netko od njegovih igrača ili on sam bi zaradili isključenje. Želio je tu Barceloninu lepršavost zaustaviti na sve moguće načine, ali uglavnom Realu tih godina nije to previše uspijevalo. Mourinho je uvijek tražio amnestiju za svoje igrače smatravši kako Barcelonini igrači su obični padavičari i glumci, a upravo zbog svih tih silnih tenzija to su bili možda i najzanimljiviji El Clasici u povijesti. U drugoj sezoni pod vodstvom Portugalca vidila se velika progresija, Real je dominirao španjolskim nogometom. Osvojili su na kraju titulu s rekordnih 109 golova postignutih, a u toj sezoni su nakon četiri godine stanke slavili protiv Barcelone u prvenstvu i to na Camp Nou (1:2). U sezoni 2012-2013 Real i Mourinho su ostali bez “bitnijeg” trofeja, a Portugalac je tu sezonu nazvao najgorom u karijeri. “Kraljevskom klubu” je najteže palo ispadanje od Borussije Dortmund u polufinalu Lige prvaka ukupnim rezultatom 4:3. Nakon još jednog teškog poraza u finalu španjolskog Kupa od Atletico Madrida, predsjednik Reala Florentino Perez se odlučio prekinuti suradnju s portugalskim stručnjakom. O Mourinhovoj eri u Realu bi još mogao napisati deset stranica, a i danas je teško ocijeniti koliko je bio uspješan s obzirom na očekivanja u najuspješnijem europskom klubu.

MOURINHO DANAS

Nakon preuzimanja Manchester Uniteda mnogi kritičirali su govorili kako je Portugalčevo vrijeme prošlo, ali Mourinho je u prvoj sezoni osvojio Community Shield, EFL Kup i Europsku ligu. Iako rezultati u Premier ligi nisu bili na razini očekivanja ipak se premijerna sezona može nazvati uspješnom. Ono što brine je “umjetnički dojam” koji njegova momčad ostavlja na terenu jer većina je složna da United ne igra dobar i lijep nogomet. Iako što vam znači dobar i lijep nogomet ako nema trofeja, pitajte Arsenea Wengera nešto više na tu temu. Zasad Mourinho dobiva puno više kritika nego pohvala za “svoj” United, ali o njegovom uspjehu na klupi “Crvenih vragova” ćemo suditi na kraju njegovog mandata.

Ono što Portugalcu nitko ne može osporiti su veliki uspjesi, rezultati koje će rijetko tko ponoviti. Jose Mourinho će u kojem god smjeru išla njegova karijera biti upamćen kao jedan od najvećih trenera svih vremena.

Voljeli ga ili ne on je TRENER POBJEDNIK.