Kotači su se zakotrljali, veliko ujedinjenje dvije ključne teniske organizacije vrlo je blizu konačne realizacije. Propitujemo, tko će više profitirati iz ovog dugo najavljivanog jedinstva?

Vrijeme u prisilnoj karanteni teniski svijet je koristio na različite načine, jedni su postepeno započeli trenažni proces za eventualan nastavak sezone kad se god to dogodilo, drugi su se zabavljali putem društvenih mreža, treći su nizali kontroverzne rasprave LIVE putem Instagrama, četvrti su započeli prikupljanje novca za tenisače i tenisačice slabijeg imovinskog stanja dok su peti promicali jedinstvo organizacija ATP i WTA.

Upravo ćemo se potonjim i baviti u ovom tekstu. Kao iz vedra neba, Roger Federer putem Twittera je zagolicao maštu teniskog svijeta proklamacijom kako je “vrijeme da se ATP i WTA ujedine jednom pa za sva vremena”. Švicarac je mega popularan sportaš diljem svijeta i jasno jest kako su vrlo brzo uslijedile reakcije. Uglavnom pozitivne.

Billie Jean King još je u sedamdesetim godinama promicala jedinstvo dvije ključne teniske organizacije, dakle u vrijeme kad je upravo ona sama osnovala Udruženje tenisačica (1973. godine). Nekoliko mjeseci ranije Donald Dell, Jack Kramer i Cliff Drysdale osnovali su ATP kako bi štitili interese tenisača. Možemo reći da je upravo tada započela nova era tenisa koja traje do današnjeg dana.

Koliko zapravo znači imati ujedinjen sustav teniski, ali i sportski svijet saznao je već 1973. godine. Naime, tada najbolji tenisač Jugoslavije, Nikola Pilić suspendiran je od strane državnog teniskog saveza na razdoblje od devet mjeseci jer je navodno odbio zaigrati u Davisovom Kupu. Kazna je kasnije smanjena na samo mjesec dana, međutim Pilić je istu trebao odraditi upravo u mjesecu kada se održava Wimbledon. Nakon što je žalba odbijena, veći dio ATP-a podržao je Pilića te su najavili bojkot najvećeg svjetskog turnira ukoliko se ne promijeni odluka, nakon što se to nije dogodilo, čak 81 od najboljih svjetskih tenisača nisu nastupili u All England Clubu. Na neki način, upravo je taj događaj simbolizirao novu eru tenisa u kojoj će tenisači sami odlučivati o svojoj sudbini.

Kad je, pak, riječ o WTA, Billie Jean King se žestoko borila za jednak nagradni fond, opet ćemo navesti primjer Wimbledona, u posljednjem razdoblju 1960-ih godina, muškarci su zarađivali gotovo tri puta više u odnosu na žene. King je pokretanjem organizacije ženskog tenisa vrlo brzo postigla dogovor s američkog medijskom korporacijom CBS oko ekskluzivnih prava na prijenose velikih turnira tenisačica.

Tijekom idućih desetljeća očigledno su napravljeni veliki koraci naprijed, a već gotovo deset godina nagradni fondovi na Grand Slam turnirima, kao i na natjecanjima gdje igraju muškarci i žene, identični su što jasno pokazuje kako je postignut velik napredak u tim odnosima.

Ipak, situacija nije posve idilična. Postoje pojedini tenisači koji će bez rezerve ustvrditi kako sustav na Grand Slam turnirima nije pošten jer muškarci više vremena provode na terenu, imaju teže i napornije mečeve, a susrete igraju na tri dobivena seta u odnosu na dva kod tenisačica.

Stvar je i popularnosti. Roger Federer, Rafael Nadal i Novak Đoković ikone su svjetskog sporta, igrači čija se svaka riječ u javnosti posebno analizira, također njih trojica mogu zapravo jedini kazati kako više novca zarađuju od sponzora nego svake godine igrajući tenis, dakle od nagradnih fondova turnira. Ako ćemo njih trojicu ostaviti po strani, postepeno raste popularnost mladog vala igrača poput Alexandera Zvereva, Stefanosa Tsitsipasa, Daniila Medvedeva, Karena Hachanova, a tu je već etabliran Dominic Thiem.

Kod tenisačica, koga zapravo možemo nazvati sportskom ikonom? Mislim da će se većina pratitelja tenisa složiti kako se to odnosi ponajviše na Serenu Williams. Doduše, nedavno smo saznali kako je Naomi Osaka nakon desetljeća dominacije Amerikanke, u protekloj godini zaradila više novca nego Serena. No, jasno jest kako, što se tiče Osake, to se ponajviše može zahvaliti nevjerojatnoj popularnosti u Japanu i ostatku Azije. Williams je ipak prava sportska ličnost koja slobodno govori o neravnopravnosti žena u određenim segmentima društva, zatim rasizmu i drugim društveno važnim temama, ali isto tako njeni sponzori su neke od najvećih svjetskih korporacija.

Gledajući, primjerice, ostatak ženskog ‘top tena’, može li se zaista reći da su svjetski poznate igračice djevojke poput Ashleigh Barty (prva na svijetu), Simona Halep, Karolina Pliškova ili Elina Svitolina? Teško. Možda je na najboljem putu da to postane sve popularnija Bianca Andreescu koja je lani oduševila sportski svijet, sredinom sezone pojavila se iz ničega i osvojila neke od najvećih svjetskih turnira uključujući US Open upravo protiv Serene Williams.

NAGRADNI FONDOVI – DEKLARATIVNI POGLED NA NEJEDNAKOST

ATP i WTA sami određuju broj turnira u sezoni, kod muškaraca godina traje dulje za mjesec dana, a gledajući nagradne fondove na turnirima vidljiva je stvarna razlika u odnosu na žene.

Kako se pandemija koronavirusa širila čitavim svijetom, na vidjelo su izlazile informacije zapravo koliko je teško živjeti na ATP Touru. Naravno, oni koji prate tenis nešto bolje već su znali kako primjerice žive igrači koji nisu u prilici igrati, ne samo glavni Tour već i Challenger turnire. Novac na najnižoj grani muškog tenisa, tzv. Futures turnirima je mizeran, igrač mora dogurati barem do polufinala kako bi zapravo osigurao jednostavan povrat sredstava koja je investirao u put prema lokaciji gdje se turnir održao. No, u polufinalu mogu igrati samo četvorica pa je jasno gdje je u ovoj situaciji problem.

Tenis je oduvijek bio sklon namještanju mečeva, proteklih godina nekolicina niže rangiranih tenisača dobili su čak i doživotan izgon iz sporta jer su ‘prodavali’ mečeve, u tu svrhu osnovana je organizacija za Integritet u tenisu (TIU).

Jasno, kako to obično biva u životu, kada je čovjek očajan sposoban je učiniti neke zaista loše stvari, naravno to nije nikakva isprika jer taj isti čovjek ne mora igrati tenis, može se baviti bilo kojim ‘normalnim’ poslom i živjeti kao većina ljudi na svijetu. Međutim, ovdje ipak govorimo o onome što je potrebno da bi se uspjelo preživjeti u tenisu kao sportu.

Naravno, onim najboljima život nije nimalo loš, spomenuo sam ranije u tekstu kako oni najbolji više zarade od sponzora nego od turnira. Neki će tvrditi da samo najboljih sto tenisača pristojno živi od tenisa što je zaista šokantna brojka obzirom koliko ima registriranih tenisača od kojih velika većina nikada neće niti primirisati ulasku među najboljih stotinu na svijetu.

Gledajući ATP Tour, isti je podijeljen na tri glavne grane natjecanja – ATP 250, 500 i 1000. Ovi potonji su najizdašniji kad je riječ o nagradama čak i za one koji igraju kvalifikacije, no ovakvih je turnira samo devet u čitavoj sezoni. Tek nešto manje izdašni su turniri serije 500, a donja granica su ATP 250 turniri gdje dobar dio Toura zapravo i preživljava jer ovdje vide najbolju priliku zaraditi značajan novac za svoju karijeru. Također, na tim turnirima uglavnom ne nastupaju oni najbolji igrači pa se svakome otvara prilika za rezultat i zaradu.

Najmanji turnir, dakle iz serije 250, tenisačima donosi nagradni fond od 542 695 eura, nagrade pobjednicima kreću se do otprilike 80 tisuća eura dok onaj tko izgubi u prvom kolu može zaraditi i oko tri tisuće eura. Mnogi se zalažu da se ova donja granica ipak poveća, a počelo se nešto i događati u tom smjeru.

Kad je riječ o ženskom Touru, najveći turniri izvan Grand Slama su Premier eventi koji donose milijunske nagradne fondove koje obično podijele one najbolje igračice. A mjesto gdje živi najveći dio tenisačica oni su najmanji turniri, ekvivalent muškim 250 turnirima. No, za razliku od muškaraca, žene se ovdje suočavaju s daleko manjih nagradnim fondom, a on iznosi – 230 976 eura. Ovo se jasno odnosi na donju granicu financijske investicije u sam turnir.

Odgovor zašto postoji takav nerazmjer između novca koji se dijeli možemo pronaći u različitim faktorima. ATP Tour ima veću popularnost, a kotizacija za organiziranje turnira je znatno veća nego na WTA Touru. Mnoge zemlje pokušavaju na svaki zakonit način organizirati turnir u svojim zemljama jer ATP donosi prestiž, posebno kada se pojavi netko od poznatijih tenisača.

S druge strane, isto se ne može reći za WTA Tour gdje na manjim turnirima rijetko nađemo široj javnosti poznatije ime. Zahtjevi za organizacijom turnira su daleko manji nego kod muškaraca, samim time ostavlja se dojam kako su čelnici WTA zadovoljni što se uopće netko bori za dovođenjem ženskog tenisa u svoju zemlju, pa odustaju od borbe za većim nagradnim fondom.

Drugi faktor je popularnost. Postoje struje u medijima koje će se do posljednje riječi boriti za stav da je ženski tenis čak i popularniji od muškog. Naravno, generalizacija je teško probavljivo u ovom slučaju, ne možemo reći da je baš svaki meč muškaraca bolje gledan nego onaj sa ženske strane ždrijeba, ali postoji sredstvo reference. Najbolji primjer su Grand Slam turniri gdje se dijele svjetla pozornice.

Kad je riječ o Americi, odnosno US Openu, čak niti Roger Federer ne može zasjeniti popularnost Serene Williams čiji su mečevi daleko najgledaniji. U globalu, kroz četrnaest dana turnira, muškarci postižu veću gledanost putem TV ekrana, ali i na mjestu događaja, dok kod žena dominira Serena, ukoliko se nađe u završnici turnira. Ostatak ženskog društva nije niti izbliza popularan.

S druge strane, američki ESPN objavio jest kako je prijenos lanjskog finala Wimbledona između Đokovića i Federera ostvario treću najveću gledanost u povijesti ove medijske korporacije, gledaniji mečevi bili su samo wimbledonsko finale 2012. godine između Rogera i Andyja Murrayja te 2015. godine, četvrtfinalni okršaj sestara Williams na US Openu.

KOME VIŠE ODGOVARA UJEDINJENJE ATP I WTA?

Kako je Roger Federer plasirao ideju i na noge podigao niz tenisača i tenisačica, mogli smo pročitati i neke zanimljive izjave, izdvojit ću onu najkontroverzniju.

“Sto posto se slažem s ovom idejom. Činjenica jest da su obje strane snažnije kada zajedno nastupaju. Potrebno je uvesti manje turnira, više odmora za tenisače i tenisačice te više novca na većim turnirima koji bi se trebao bolje rasporediti da i oni slabije rangirani ostvare zaradu,” kazala je vrlo optimistično nekada najbolja igračica u parovima, Australka Rennae Stubbs prije nego je sve ‘uprskala’.

“…i budimo iskreni, kada se Roger i Rafa umirove u muškom će tenisu nastati veliki vakuum,” insinuirajući da će tenisači više trebati tenisačice nego obrnuto.

Naravno, mnogi su odmah kritizirali Stubbs što stvara nelagodu u situaciji kada je potrebno jedinstvo obje strane.

Neki su pak kontrirali, ako će u muškom tenisu nastati praznina očekivanim odlaskom Federera i Nadala, što će se tek dogoditi kada se konačno i Serena Williams umirovi, a taj dan nije daleko. Serena će igrati, u vjerojatnosti, sve dok ima šansu dostići Margaret Court po broju osvojenih Grand Slam turnira.

Svakako je, u konačnici, veći interes udruživanja sa ženske strane gdje je zarada za slabije rangirane igračice znatno manja nego kod muškaraca, a uopće nećemo niti previše naglašavati komercijalnu komponentu.

Treba ipak naglasiti kako je sam proces udruženja dvije suštinski različite organizacije izuzetno kompliciran i teško će se odraditi u nekom kraćem roku. U igri je mnoštvo pitanja, od organizacije samih turnira, hoće li biti više događaja gdje će igrati i muškarci i žene, zatim financijska odgovornost, hoće li zarada na manjim turnirima tenisačica biti izjednačena s onima na muškoj strani? To su samo neka od mnoštva pitanja na koja će se u idućim mjesecima pokušati pronaći odgovore.

Fokus teniskih fanova ipak je usmjeren na eventualan nastavak sezone koji se sigurno neće dogoditi prije kolovoza, međutim usprkos ružnoj situaciji u kojoj čitav svijet živi već nekoliko mjeseci, razgovorima o ujedinjenu muškog i ženskog tenisa ponuđena je i jedna lijepa sportska priča.