Dočekali smo i završne dvije epizode Posljednjeg plesa, bez ikakve sumnje jedan od najboljih sportskih dokumentarnih filmova ikad napravljenih.

The Last Dance je otplesao svoj posljednji čin, vidjeli smo završno djelo najveće momčadi svih vremena. Toliko priča, toliko emotivnih događaja koji su obilježili finalni akt nevjerojatne priče košarkaških Beatlesa.

“THE FLU GAME”

Više od dvadeset godina svijet košarke živio je sa spoznajom kako je Michael Jordan jednu od svojih najslavnijih utakmica odigrao pogođen visokom temperaturom te simptomima koji nalikuju gripi. Riječ je naravno o petoj utakmici finala protiv Utah Jazza 1997. godine. Jordan je na koncu završio s 38 poena u 44 odigrane minute, a činilo se kako će svaki trenutak završiti na tlu u nemogućnosti da se pridigne.

Osobno, teoriju kako tog dana Jordan zapravo nije obolio od gripe čuo sam prije desetak godina. Ništa službeno, ništa verificirano, više se radilo o nekakvoj priči pri samom dnu Internet prostranstva. Glasina je govorila kako je netko u hotelu gdje su Bullsi odsjedali ‘zapaprio’ hranu koja je zatim poslužena Jordanu. Ipak, obzirom da ta glasina nije nigdje potvrđena, službeni razlog i dalje je ostala gripa.

Nakon svega, riječ je ipak o trovanju hranom. Potvrdio je to sam Jordan i njegov dugogodišnji fitnes trener Tim Grover. Priča kaže kako je Michael uvečer prije utakmice ogladnio, a nigdje nije mogao pronaći hranu obzirom da je bilo kasno. Na koncu, netko je pronašao jednu piceriju koja je radila.

“Dostava pice kakvu još niste vidjeli, petorica dostavljača pojavili su se u hotelu ispred Michaelove sobe pokušavajući baciti pogled je li unutra zaista Jordan,” pričao je Grover koji je preuzeo picu i platio račun.

Nekoliko sati kasnije, točnije oko dva sata ujutro, Jordan je nazvao Grovera koji je boravio u obližnjoj sobi govoreći kako je u lošem stanju. Grover se pojavio i pronašao svog štićenika prikovanog uz tlo kupaonice.

Satima prije utakmice Jordan je ostao ‘spojen’ na infuziji i činilo se da je pomoglo obzirom kakvu je utakmicu odigrao.

Vjerujem, nakon onoga što smo vidjeli, Salt Lake City, odnosno navijačko okruženje Utah Jazza dobit će još lošiju reklamu nego što već imaju nakon raznih incidenata tijekom zadnja dva desetljeća.

INDIANA PACERS

U šest sezona kada su otišli do vrha, Chicago Bullsi samo su dva puta ostali suočeni sa sedmom utakmicom. Godine 1992. u finalu Istoka slavili su protiv New York Knicksa, a druga momčad koja ih je dovukla do posljednjeg mogućeg okršaja bili su Indiana Pacersi.

Za one koji nisu imali prilike pratiti NBA devedesetih, pogotovo ne na većoj razini, vjerojatno se neće niti sjetiti sjajnih Pacersa. A oni su zaista bili fantastična družina. Predvođeni jednim od najboljih šutera u povijesti, Reggiejem Millerom, zatim ponajboljim playmakerom svoje generacije Markom Jacksonom, ‘Dunking Dutchman’ Rik Smits, pa braća Davis (Antonio i Dale). Tu je bio ‘španer’ Chris Mullin, pa Jalen Rose i Travis Best.

Dakle, momčad krcata igračima koji mogu pobijediti svakoga. Jordan je znao što ga čeka i prije početka serije.

“To je bila najstrašnija serija koju smo prošli u Chicagu. Pacersi su bili fizički moćna ekipa, nakon svake utakmice imao sam jednu novu posjekotinu na tijelu. Imali su pregršt oružja i odličnog trenera,” govorio je Jordan.

Larry Bird je bio na čelu te momčadi, njegova prva trenerska sezona od ukupno tri. Nakon odlaska iz Pacersa više nikoga nije trenirao. Naravno, Bird je stekao igračko ime i fantastičan rezime noseći dres Boston Celticsa koji su i jedina momčad za koju je ikada igrao. Međutim, on je rodom upravo iz Indiane, tamo je i studirao pa je bilo logično da na neki način vodi Pacerse.

“Mislim da smo te sezone imali najbolju priliku osvojiti naslov, imali smo bolju momčad od Bullsa,” kazao je Bird.

To je vjerojatno i istina, međutim Indiana nije imala Michaela Jordana. Bullsi su prošli sedmu utakmicu i čekao ih je drugi uzastopni okršaj u velikom finalu protiv Utah Jazza.

STEVE KERR

Prvi put vidjeli smo i priču koja je bila donekle poznata vezano za oca Stevea Kerra. Malcolm je bio profesor studija o Bliskom istoku te je radio na američkom sveučilištu u Bejrutu, glavnom gradu Libanona. Sedamdesete i pogotovo osamdesete godine prošlog stoljeća nudile su pregršt sukoba u tom dijelu svijeta, Amerikanci su bili omraženi gdje god su dolazili i nažalost takva protuamerička histerija zahvatila je i Malcolma Kerra koji nije bio političar već učitelj i to većinom lokalnog stanovništva.

Upravo ga je to lokalno stanovništvo i koštalo života. U siječnju 1984. godine ubili su ga dvojica lokalnih militanata koji su se ‘pretvarali’ da su studenti.

Kerr je naravno vrlo emotivno govorio o svom ocu, a saznali smo kako je utjehu i bijeg pronašao u košarci. Od Sveučilišta u Arizoni do Phoenix Sunsa i Cleveland Cavaliersa, pa sve do Chicago Bullsa i šeste utakmice finala 1997. godine kada je pogodio pobjednički koš nakon Jordanove asistencije.

‘STOCKALONE’ I LEGENDA O JAZZU

Iako nismo dobili priču koja opisuje nevjerojatno partnerstvo Karla Malonea i Johna Stocktona, svakako ovaj legendarni dvojac zaslužuje pokoju riječ.

Utah je dvije uzastopne godine pokušao srušiti moćne Bullse. Ispred svojih super-glasnih navijača koji su svakog protivnika ispratili sa zvonjavom u ušima, nisu uspjeli demolirati dinastiju koja je okončana 1998. godine.

Karl Malone drugi je najbolji strijelac u povijesti NBA lige, 18 od 19 sezona proveo je u Jazzu, samo jednu u Los Angeles Lakersima gdje je bio ‘otac’ Shaqu i Kobeju u pokušajima da ih smiri uslijed konstantnih svađa. Malone je toliko želio taj naslov prvaka da je sve stavio na kocku u Kaliforniji. Nije uspio.

John Stockton, tko bi zapravo mogao predvidjeti kakvu će karijeru napraviti? Prošao je Sveučilište Gonzaga, bio je 16. pick drafta, a svih 19 godina karijere proveo je u Salt Lake Cityju. Još uvijek je najbolji asistent lige u povijesti i nitko ga skoro neće srušiti s trona, a također i najbolji kradljivac lopti najjače svjetske lige. U raspravama tko je najbolji playmaker ikad, mnogi će reći kako je Magic Johnson bio najtalentiraniji, no baš najbolji? Ta titula pripada Johnu Stocktonu.

Moramo spomenuti i Jerryja Sloanea. U karijeri koja je trajala 33 godine, trenirao je samo dvije ekipe – Chicago i Utah. Da, sudbina je htjela da baš protiv ekipe u kojoj je započeo trenersku karijeru dobije priliku ostvariti i najveći uspjeh. Kao trener Jazza proveo je 23 godine, tri prethodne kao asistent. Umirovio se 2011. godine kao treći najuspješniji trener u povijesti kad je riječ o pobjedama.

ZAŠTO SU CHICAGO BULLSI NAJBOLJA EKIPA U POVIJESTI?

Oni koji duže vrijeme prate NBA ligu nisu trebali jedan dokumentarac da bi znali koja je ekipa najbolja u povijesti. Chicago Bullsi bili su ne samo košarkaški, već i sportski Beatlesi, apsolutni fenomen. Odigrali su šest finala, sve pobijedili, u šest godina totalne dominacije igrali su samo dvije sedme utakmice.

Fama koja je pratila Bullse je neviđena, ne mogu joj primirisati niti današnji Golden State Warriorsi, a niti LeBron James. Naravno, to nije kritika prema spomenutima, ali ono što su u sportskom smislu predstavljali Jordanovi Bullsi nikada nije viđeno. Ni prije, ni kasnije.

Možda su najbliže došli Lakersi Magica Johnsona koji su prezentirali poznati Showtime u osamdesetima, daleko nisu bili niti Boston Celticsi Larryja Birda.

Ako ste ikada vidjeli kako su navijači/ce pratili slavne Beatlese tada je to još nevjerojatnije kada se radi o sportskom aspektu. Chicago Bullsi su povlačili, ponajviše naravno zbog Jordana, na tisuće navijača koji su okupirali svako mjesto gdje su se ovi nalazili. Michael nije mogao izaći izvan prostora hotela, a da ga ne okupira gomila ljudi.

Dennis Rodman je bio priča za sebe, vidjeli smo kako je uslijed serije s Jazzom otišao odraditi borbu u svijet hrvanja pored Hulka Hogana. Na koncu je bježao od mase reportera koji su čekali objašnjenje.

O Bullsima devedesetih napisane su knjige, na tisuće tekstova, kritika i pohvala, malo koja sportska franšiza je imala tako velik utjecaj na živote ljudi kao momčad Chicaga devedesetih godina, sve što su radili, svaki manji ili već skandal naišao je na posebne programe u glavnim vijestima svake relevantne televizijske postaje. O Bullsima se pričalo na kavi s prijateljima, poslovnim ručkovima ili kazališnim predstavama. Bili su najveća sportska stvar ikada.

Na koncu, dinastija je okončana zato što je vlasnik Jerry Reinsdorf smatrao kako će cijena cijeloj momčad, igračima znatno porasti. Čak je ponudio Philu Jacksonu ostanak nauštrb želja Jerryja Krausea, na koncu Jackson je odbio jer nije želio biti dio ponovne izgradnje momčadi.

JASON HEHIR

Naravno, ne mogu priču o Posljednjem plesu završiti bez spomena čovjeka koji nam je sve ovo omogućio.

Jason Hehir je 43-godišnji redatelj iz okolice Bostona koji se filmskoj industriji priključio 2010. godine. Režirao je već nekoliko relevantnih dokumentarnih filmova preko kategorije UFC-a pa američkog nogometa i sve do košarke. Radio je na vrlo cijenjenim ESPN-ovim dokumentarcima ’30 for 30′.

Priliku da režira konačan proizvod priče o Chicago Bullsima nije propustio iskoristiti uz silne materijale NBA Entertainmenta čije su ekipe pratile posljednju sezonu Bullsa. Hehir je zaslužan za poznate flashback sekvence putem kojih smo se pobliže upoznali s Michaelom Jordanom, Scottiejem Pippenom, Philom Jacksonom, Dennisom Rodmanom i ostatkom Bullsa.

Hehir je zaslužan i za savršene glazbene dijelove dokumentarnog filma koji zaista cijeli doživljaj podižu na znatno višu razinu.

The Last Dance je remek djelo sportske filmografije, kad bi bilo moguće, zaslužio bi i Oscara, no vjerujem da će se zadovoljiti i Emmyjem.