Svijetom vlada pandemija koronavirusa, napetost među ljudima je sve veća, a nada se polaže u povratak sportskih natjecanja.

Naslov teksta svakako je sarkastičan, a opisuje situaciju u kojoj se nalaze sportaši diljem svijeta.

Nema veće zemlje na svijetu koja nije osjetila snagu pandemije koronavirusa, kriza kakvu ovaj planet ne pamti od vremena Drugog svjetskog rata. Život je zastao, gospodarstvo je u padu gdje god se okrenuli, velik broj država pokušava ‘restartati’ život nakon gotovo dvomjesečne karantene, a napetost među običnim ljudima sve je izraženija.

Rješenje je – sport. Zanimljivo, ako smo o nečemu čitali, pisali, raspravljali u posljednja dva mjeseca svakako je sport. I tu ne mislim na samo običnog čovjeka, govorim o Vladama, politici i svemu što na okružuje. Sportaši su u određenim aspektima stavljeni na stup srama, jedni zato što se nisu dobrovoljno odrekli svojih ugovorom zajamčenih plaća, druge jer nisu donirali u humanitarne svrhe, a treće što su se usudili vrijeme u karanteni provesti u društvu prijateljica noći ili droge. U redu, priznajem, ovo treće je svakako zaslužilo kritiku, ipak karantena s razlogom nosi naziv – karantena.

Međutim, ono što se posebno potencira, sportaši bi trebali biti spasitelji naroda i nacionalnih ekonomija. Iako su neke države odlučile okončati svoja nogometna prvenstva, isto se za sada ne planira učiniti u najjačim ligama, Engleskoj, Španjolskoj i Italiji. Traže se načini kako igrače vratiti na travnjak, potencijalno ih zatvoriti u karantenu, daleko od obitelji i pustiti da se igraju nogometa za naše zadovoljstvo.

Ne trebam previše naglašavati da mi nedostaje sport, više nego što sam uopće mogao zamisliti, pogotovo u ovo doba godine kada obično pratimo završnice svih većih natjecanja. Kao takvi često zaboravljamo da su i sportaši ljudi s obiteljima, imaju svojih briga i problema, a goleme količine novca neće ih spasiti od bolesti, zaraza ili nečeg sličnog.

Sergio Aguero, nogometaši Eibara i La Lige, pa gotovo da i nema onog nogometaša koji nije izrazio zabrinutost što se usred pandemije opasnog virusa namjerava nastaviti sezona, samo zato kako bi klubovi zaradili novac. Jasno, treba i njih shvatiti, mnogi klubovi naći će se u velikim financijskim problemima, neki zaziru od katastrofalnih posljedica za njihovu egzistenciju, no je li moralno tražiti od igrača da riskiraju zdravlje za klubovi koji se isto tako moraju zapitati zašto im je financijska situacija toliko teška ako se nogomet ne igra dva do tri mjeseca?

Osnovna postavka jest, pandemija koronavirusa u mnogim državama je još uvijek vrlo agresivna, ljudima se brani okupljanje u većem broju, zatvorene su arene, ma čak i kino dvorane, a nogometaši bi trebali riskirati zdravlje u kontaktnom sportu, pa čak i ako će se igrati bez gledatelja.

Poput papagaja ponavljamo, život se mora nastaviti, posao se mora odrađivati, ali sve dok se ne pojave instant testovi koji u kratkom roku omogućuju sud je li osoba zaražena, kao i eventualno cjepivo, život se mora ‘otvarati’ usporenim tijekom.

Koliko puta možemo čitati komentare koji sportaše opisuju kao privilegirane ljude koji se ‘loptaju po livadi za život’ jer zbog toga, sugerira se, nemaju pravo izražavati mišljenje o ljudskim stvarima, poput politike, zdravlja i sličnog. No, kad situacija zagusti sportaši bi trebali biti spasitelji cijelog društva jer ako nam je dosadno, zašto ne bi vratili gladijatore u njihove arene da nas masovno zabavljaju.

Licemjerje na vrhuncu. Pustimo sportaše neka igraju…kada se za to stvore uvjeti dostojni ljudskog života.