Pročitajte najnoviju kolumnu našeg Nevena Cvijanovića koji se prisjetio dana kada je s Modrićem, Mandžom i Dinamovcima putovao na megdan Ajaxu.

Čitam na našem portalu kako Dinamo reže plaće igračima i zaposlenicima kluba u svrhu štednje u ova krizna vremena. Podsjetilo me to na vremena kad sam bio glasnogovornik Dinama prije trinaest, četrnaest godina, također u krizno doba i u neko drugo kresanje plaća. Je li moguće da je već toliko godina prošlo?

Tad su u klubu bili Modrić, Eduardo, Ćorluka, Vukojević, Mandžukić… Kakva sjajna ekipa, sve igrači koji će kasnije biti nositelji igre u svojim klubovima. Sve sam ih dočekao u Maksimiru i ispratio kad su otišli u velike europske momčadi. Ta vremena pamtim i po prvim (neuspješnim) pokušajima proboja u Ligu prvaka, ali i po nekim sjajnim trenucima, poput pobjede protiv Ajaxa u pretkolu Kupa Uefa, kad smo izgubili prvu utakmicu u Zagrebu 1:0, pa onda, nakon produžetaka slavili u Amsterdamu s 3:2. Običaj je da kolege iz klubova ugoste kolege s druge strane te ih upoznaju s poslom na gostujućem stadionu. Sjećam se kako sam kolegici iz Ajaxa pokazivao stadion u prvoj utakmici. Na maksimirskom smo ruglu, posebno za tu utakmicu, obnovili tunel. Bio sam ponosan što, nakon tih kozmetičkih dotjerivanja, izgleda donekle pristojno i što igrači ne izlaze na teren kroz lokve vode dok sa zidova otpada žbuka.

Nakon što su nas nadigrali u prvoj utakmici, ona (ne sjećam se više kako se zove) je meni pokazivala Amsterdam Arenu. Izgubili smo prvu utakmicu i taj je dvoboj trebala biti puka formalnost. Mlada Dinamova ekipa u njihovim je očima išla na klanje. Vodila me je ta, danas bezimena kolegica, hodnicima prekrasne Amsterdam Arene i osjećao sam se posrano prisjećajući se kako sam dva tjedna ranije bio ponosan na obnovljeni tunel maksimirske ‘ljepotice’. Kao da sam izišao iz Kovačićeva ‘U registraturi’, Ivica Kičmanović koji dolazi u veliki grad sa svojim malim zavežljajem za kojega misli da je sve najbolje što na svijetu postoji. Poslije sam shvatio: ‘Jebiga, ne možemo se s velikima natjecati u bogatstvu, ali znamo igrati nogomet, pa nek se onda oni malo srame.’

Ne znam zašto se često sjetim baš te utakmice, iako sam i prije, a i poslije bio na stotinu stadiona u većim i značajnijim prigodama. Sjećam se tih dana i po druženju s poznatim bjeguncem od hrvatskog pravosuđa. Danas je popularno pljuvati po Zdravku Mamiću. Odjednom mu više nitko nikada nije bio prijatelj. Niti tada nisam mislio, a niti danas ne mislim da je svetac, naprotiv. Definitivno je kompleksan lik koji ima sjajan nos za posao, ali zasigurno nije kriv za sve loše što se dogodilo u hrvatskom nogometu. Na žalost, taj sjajan nos prvenstveno mu služi da donese pare sebi, a rijetko kad klubu kojega je prisvojio ili nekome drugome. No, kao što Biblija kaže: ‘Tko je bez grijeha neka baci kamen prvi!’.

Svi mi novce želimo najprije u svojem džepu. Ne znam ima li danas takvih ‘hlebinaca’ koji misle da Zdravko i dalje ne upravlja klubom!? Poznavajući likove koji se vrte oko Maksimira, možda je i bolje da je tako. Sjećam se jednog detalja s te amsterdamske ture. Na putu od hotela prema stadionu igrači su se komešali u autobusu. Neki su slušali glazbu, neki su pričali, nabacivali se s nečim, zadirkivali jedan drugoga… Uobičajena atmosfera kad imate toliko mladih ljudi na jednom mjestu. Posebno opuštena, s obzirom da smo izgubili prvu utakmicu kod kuće, pa je malo tko vjerovao da možemo nešto napraviti u gostima, dodatno zbog činjenice da igramo u Amsterdamu. Dečki su se zezali u posljednjim redovima autobusa, a onda se Zdravko podigao i zagrmio: ‘Dosta je toga, prestanite!’. Održao im je govor da vjeruju u sebe i da se koncentriraju na utakmicu. Ne sjećam se više što im je točno rekao, ali osjetilo se kako se atmosfera u autobusu mijenja. Znamo što se dogodilo kasnije nakon jednog Modrićeva i dva Mandžina gola.

Otišao sam, odplutao sam negdje daleko od osnovne teme, od Dinamova rezanja plaće i krize, odnosno stalnih kriza u Dinamu. Lijepo je, ali i teško bilo živjeti u toj sredini, s tim sveprisutnim Zdravkom, koji je bio nekad korektan i poslovan, prisan i uviđavan, a nekad odbojan, nepristupačan, grabežljiv i nerazuman. Pa onda i sva ta svita dupelizaca, sitnih poslušnika. U svakom slučaju, u Dinamu je uvijek kriza i tamo nitko nikada nije zadovoljan. Što si bliže oltaru, to je sve gore. Oltar je u ovom slučaju fizički daleko, ali i dalje sveprisutan.