Svjetsko prvenstvo počelo je prije nekoliko dana, a kako se moglo i očekivati vidjeli smo previše utakmica gdje je protivnik odlučen s velikom razlikom poena.

Redom: +54, +46, +39….ovdje nije riječ o vremenskim temperaturama zraka po raznim kineskim provincijama, ovdje je riječ o pobjedama Litve, Srbije i Italije protiv inferiornih suparnika. Nisu to jedini rezultati s previsokom razlikom, ali su oni najekstremniji.

FIBA je promijenila sustav natjecanja tako da Svjetsko prvenstvo sadrži 32 reprezentacije u odnosu na 24 što je bilo slučaj sve do nedavno. Očito jest kako FIBA razmišlja poput FIFA-e, njenog nogometnog pandana, međutim nogomet će ponuditi više kvalitetnijih ekipa nego košarka koja još uvijek nije razvijena dovoljno dobro u Africi i Aziji. To će najbolje prokazati i problemi koje su u pripremi za put prema Kini imale reprezentacije Nigerije i Obale Slonovače čiji su igrači praktički morali moliti ljude iz državnog vrha svoje zemlje da osiguraju financijska sredstva kako bi ovi mogli doputovati u zemlju domaćina SP.

Krovna svjetska košarkaška organozacija od posljednjeg tjedna kolovoza ima i novog predsjednika, čovjek za kojeg nikada niste čuli nosi ime Hamane Niang. Njegova jedina povezanost s košarkom jest činjenica da je proteklih dvadeset godina obnašao dužnost predsjednika košarkaškog saveza Malija.

Naravno, nema ništa loše u raznovrsnosti, kako u životu tako i sportu. Međutim, kada ste FIBA, organizacija koja pod ingerencijom drži čitav aspekt svjetske košarke tada morate razmišljati naširoko. Jednostavno nema smisla na najvećem košarkaškom događaju na svijetu imati ekipe koje nisu u stanju biti konkurentni praktički u jednom poluvremenu, a kamoli čitavoj utakmici.

Košarka je na Filipinima veća od života, toliko da nacionalni savez organizira prvenstva praktički i prije nego postojeće završi. Ti isti Filipini su na poluvremenu protiv Italije gubili 62:24. U prvoj četvrtini rezultat je bio 37:8. Jednostavno, nema smisla. Loše je za popularizaciju košarke, kao i samog natjecanja.

Proteklih dana imali smo prilike vidjeti i očajno suđenje, posebno u utakmici Rusije i Nigerije. Ne govorimo ovdje o suđenju na štetu jedne momčadi, govorimo o općenitom dojmu. Pitate se tko je sudio utakmicu.

Omar Bermudez, Takaki Kato, Ahmed Al-Shuwaili. Meksikanac, Japanac i Iračanin. Priznat ćete, niti jedna od tih zemalja nema košarkaški pedigre iako posebno u Meksiku i Japanu košarka je vrlo popularna, no samo NBA liga. Malo tko će iz tih zemalja imati pojma tko je Luigi Datome, Stefan Jović ili Melih Mahmutoglu. Reprezentacije su posebna priča, Meksiko i Irak nisu bili ni blizu plasmana na SP, dok je Japan u Kini, priprema se za Olimpijske igre koje su u njihovom dvorištu. Doduše, Japan se sada može osloniti na NBA rookieja Ruija Hachimuru, međutim teško da će samo jedan igrač tamo nešto značajnije promijeniti u smislu rezultata.

FIBA je proteklo razdoblje provela u izravnom sukobu s Euroligom, a na neki način i NBA ligom. Namjerno su postavljani termini za kvalifikacije reprezentacija u vrijeme kad se igraju euroligaške utakmice, a pogotovo u periodu kada svojim nacionalnim momčadima ne mogu pomoći NBA igrači. FIBA ratuje sa svijetom, a istovremeno forsira raznovrsnost. No, nedostatak kvalitete brzo tu raznovrsnost gura u drugi plan.

Ovakav sustav natjecanja, kad se već postavlja turnir s 32 reprezentacije, svakako zaslužuje reviziju. Zašto, primjerice, ovog ljeta, kao što je bio slučaj s Olimpijskim igrama u Riju, nisu organizirane dodatne kvalifikacije onih ekipa koje nisu izborili plasman u Kinu?

Zašto ne bi jedna Slovenija dobila priliku kvalificirati se uz pomoć Luke Dončića i njihovih euroligaša koji nisu mogli igrati kada je trebalo? Zašto jedan Kamerun ne bi ponudio opciju igranja Joela Embiida i Pascala Siakama između ostalih, zar njihov nastup ne bi ponudio znatno više popularnosti samom natjecanju nego nastup Angole koja nije u stanju izgubiti s manje od trideset razlike? Možemo spomenuti i Hrvatsku koja je odigrala očajne kvalifikacije, čak i unatoč niskim očekivanjima. Zar ne bi odgovornima više odgovaralo da se u Kini nađu Bojan Bogdanović, Dario Šarić, Ivica Zubac?

Još jedan problem je termin. FIBA vrlo dobro zna kad kreću pripreme NBA klubova. Druga polovica rujna, SP će završiti 15. rujna, a oni koji su odlučili zaigrati za SAD imat će vrlo malo vremena osvježiti se za nastup u klubovima koji ih skupo plaćaju.

Zašto primjerice prvenstvo, umjesto 31. kolovoza nije započelo mjesec dana ranije? U velikoj vjerojatnosti ne bi bilo toliko otkaza čemu smo svjedočili ovog ljeta.

Od FIBA-e se traži transformacija svijesti, razgovor, prilagodba. Trenutno, drastično padaju na ispitu.