Nenad Šoštarić nekoliko trenutaka nakon smrti Zlatka Saračevića javio se na naš poziv i kroz suze u tek nekoliko rečenica rekao sve što se o legendarnom Saraču ima za reći...

Podigao je slušalicu i prve riječi izgovorio strahovito staloženo, zvučao je i pomalo iziritiran, gotovo kao da mi zamjera što ga uopće zovem u ovom trenutku, a onda je iz njega krenulo sve što mu je na pameti. Poput rijeke koja je probila dotad inače nepropusnu branu, branu koja je za ovakvu bujicu ipak bila preslaba…

Na molbu za nekoliko riječi o Zlatku Saračeviću, Nenad Šoštarić, čovjek kojeg je Sarač prije tek nekoliko sati pobijedio u najvećem derbiju hrvatskog ženskog rukometa, potpuno se raspao i jedva prozborio drhvatim glasom.

“Ne mogu…. Ne znam što bih vam rekao, plačem i jecam, ne mogu doći k sebi…!”

Na tren sam pomislio da je možda najbolje završiti razgovor, okrenuti isti broj sutra i postaviti isto pitanje, ali gospodin Šoka nastavio je, odradio je razgovor stoički i profesionalno, kao i svaku svoju obavezu:

“Čovjek je posvetio život rukometu, njegov utjecaj ne može se izmjeriti, ne može se opisati riječima…”, nekako je procijedio Šoštarić, pa nastavio tužnim glasom, isprekidanim tek konstantnim jecajima:

“Poseban lik, posebna karizma, bez obzira na situaciju znao je reći lijepu riječ, imao je nešto specijalno ljudsko u sebi i uopće nije čudo da je činio svoje momčadi boljima, kako u igračkoj karijeri, tako i u trenerskoj.”

O njegovoj ostavštini Šoka govori biranim riječima:

“Sarač je bio prvi pravi ljevak pucač kojeg je Hrvatska imala, ostavio je ogroman trag, sve znate, počevši od SP-a u Islandu pa do Olimpijskih igara u Atlanti. Jedan od najboljih igrača koje je rukomet ikad vidio, zapamtite to”, završio je Šoštarić.

Bilo je dovoljno.. Pristojno sam zahvalio, još jednom poželio sućut i završio razgovor, i sam pomalo potresen grubim dodirom realnosti koju mi je u nikad intenzivnijem obliku kroz telefonsku slušalicu prenio šjor Šoštarić.