Medalja? E, na to ćemo malo pričekati. Rukometu je potreban - reset!

Na zaslon mobitela u petak popodne stigla je poruka: stavi sve što imaš na Egipat. Vidio sam neke treninge, blizu sam momčadi, ovo ne sluti na dobro.

Prva misao – pretjeruje. Realno, Egipat je bio bez najboljeg igrača Omara Yahije, ima kvalitetu, ali da će u odnosu na nas izgledati kao Francuska iz najbolji dana. To se ipak nije moglo očekivati. Ovo je realno jedna od najlošijih utakmica koje su Kauboji odigrali u zadnjih 20 godina. Baš tamo od Švedske 2002. i istog grada.

Stari dobri, ali prije svega iskreni i otvoreni Veselin Vujović je prije starta SP-a izjavio sljedeće:

“Hrvatska je pokazala probleme u obrani. Primala je dosta laganih golova, a nemate ni golmana kao nekad. Mladi se još nisu iskazali, pred njima je budućnost. Šarac poslije ozljede nije onaj stari, ne može Srna sam podnijeti teret SP-a… Vjerojatno će opet izbornik pribjeći varijanti da Karačić ili Duvnjak budu lijevi vanjski. Dosta briga ima Horvat.”

Obrana, obrana i samo obrana. To su postulati Hrvoja Horvata – mlađeg, izbornika naše rukometne reprezentacije. Dobro, i on je svjestan da nema golmana velikog kalibra, ali baš ništa od obrane nismo vidjeli na startu SP-a. Bila je to utakmica u kojoj je izgledalo kao da obranu nisu u Poreču trenirali niti na jednom treningu. Bez sportskog bezobrazluka i srca obrana se ne može igrati. I da, rukometna se utakmica može izgubiti, ali se obrana mora ‘potući’. I iskrvariti ako treba.

Napad nam već nekoliko turnira ne izgleda dobro, čim nema polukontre i kontre, čim nema lakih golova mi ne možemo ništa. Čim se suparnik stane u obranu, mi jednostavno ne možemo dati gol. Dobro, malo je Metličića i Lackovića, nekad Sarača i Puca, ali gol ne možemo pogoditi s devet metara, nemamo uigrane akcije, nemamo proigravanje na crtu, a da o igri krila i ne trošim riječi. Karačić je još i pokazivao znakove života, Duvnjak i Cindrić koji je za reprezentaciju u karijeri odigrao dvije i pol utakmice jednostavno su se tog petka 13. u Jönköpingu – sakrili.

“Mi nismo ‘no name’ reprezentacija da se zadovoljavamo ulaskom u četvrtfinale. Čak ni plasman u najboljih šest koji donosi Olimpijske igre nije nešto što bi nas smjelo zadovoljiti. Moramo ići na zlato“, zaključio je Vlado Šola.

Mislim da bi pošteno bilo napisati: Dosta je laži, mi više nismo rukometna sila! Nemamo klasu u pojedincima (imamo još na ta tri beka, ali i oni se gase), a moraš za ozbiljan rukomet imati barem po jednog izvanserijskog u svakoj liniji, treba nam i izbornik mangup. Jer, da sam na Horvatovom mjestu nakon Egipta bih sam iznad sebe stavio upitnik. Mi bismo pak – crveni križić.