Prije samo dva tjedna u Kolding su otputovale u tišini, velik dio hrvatske javnosti nije ni znao da rukometašice idu na EURO. Sad se više ne može uključiti TV ili radio prijemnik, otvoriti Facebook ili Instagram aplikacija, a da naše rukometašice ne ‘iskaču iz paštete’. I neka, zaslužile su nam dosađivati. Lijepo je onako za promjenu vidjeti kako su društvene mreže poharale neke djevojke, a da se to nije dogodilo isključivo radi izgleda. Iako, nećemo se lagati, i naše rukometašice su itekako zgodne…

Nitko se na to ni previše ne žali. U sveopćem sivilu koronakrize naše cure su jedna od rijetkih svijetlih točki u ova vremena, a javnost je prepuna pozitivnih komentara. Mi koji smo nešto aktivnije pratili njihovu pripremu i odlazak na EURO – nadali se jesmo, ali da smo ovo očekivali… Isto potvrđuje i najbolja rukometašica prethodne generacije, po mnogima i najbolja hrvatska rukometašica svih vremena – Andrea Kobetić, puno nam poznatija pod djevojačkim prezimenom Penezić. Trenutno igra posljednju sezonu karijere u mađarskom Siofoku, ali svoju Hrvatsku naravno, redovito prati.

“Mislim da nitko ovo nije očekivao. Pratila sam cure naravno, s mnogima od njih sam i igrala na svom posljednjem turniru za Hrvatsku, na Europskom prvenstvu 2016. godine. Očekuješ borbu, nadam se većem rezultatu, ali ovako nešto stvarno nisam očekivala, oduševljena sam, što da vam kažem.”

Bila je Andrea također u jednoj snažnoj reprezentaciji, prepunoj kvalitetnih i iskusnih individualaca, ali ovakav rezultat nikad nije stigao…

“Da, mi smo stvarno imali snažnu ekipu. Bile smo i iskusne, imale smo igračice u jakim klubovima, dobro smo bile posložene, na nekoliko natjecanja smo bile blizu polufinalu, ali jednostavno nismo uspijevale napraviti taj posljednji korak. Najbliže smo bile u Londonu, ali u tom nesretnom četvrtfinalu sam se prvo ozlijedila ja, nakon mene i Tatari. Možda nam nije bilo suđeno, ali evo, nek’ su ove cure napravile povijesni uspjeh, nitko sretniji od mene. Možda naše zajedništvo, koje je bilo neupitno, ipak nije bilo na ovako visokoj razini, jer scene koje dolaze iz Danske potvrđuju da cure imaju nešto posebno, nešto što se rijetko viđa u svijetu sporta.”

Pojedince unutar ovako savršenog kolektiva možda i nije najpametnije izdvajati, ali ipak smo pitali – tko je najviše oduševio?

“Tea Pijević je stvarno iskočila. Ona je već neko vrijeme u reprezentaciji, sad je stigla u prvi plan, ozlijedila se prva golmanica Ivana Kapetanović i Tea je zasjala na način koji nitko nije očekivao. Tu su i sjajna Mičijević, a fascinira me doprinos Krsnik u obrani. Navrh svega, ipak je najbitnije da ginu jednu za drugu i da su prava klapa, što je vidljivo i na terenu i na svim popratnim sadržajima koje gledamo na društvenim mrežama.”

Jeste li u kontaktu?

“Da, čujemo se. Osjeti se ta euforija kod njih, žive svoj san i jednostavno im sve ovo djeluje nestvarno, ali rekla sam im da moraju uživati, ostvarile su rezultat koji nikad ni jedna reprezentacija u hrvatskom ženskom rukometu nije uspjela. Neopterećeno kao i dosad, očito je to recept za veliki rezultat.”

Kako vam u svemu djeluje izbornik Šoštarić – uslijed neviđene euforije, pogled na Šoštarića na klupi, ali i na presicama otkriva koliko je smiren. Gotovo kao da je očekivao ovako nešto…

“Izbornik je doista hladne glave, radi nevjerojatan posao. Vidi se i na minutama predaha i na njegovim izjavama da ima potpunu kontrolu, da ponekad možda i smiri strasti, a ponekad i podigne euforiju kad treba. Dugo on već radi s mnogima od tih igračica, nisam ondje pa ne mogu točno reći, ali znam da je Nenad sjajan trener i očito se na ovom turniru i njemu sve poklopilo na pravi način.”

Bez Francuske očito ne može. Bilo koji sport, muška ili ženska konkurencija. Što očekivati od protivnika u polufinalu?

“Francuska je jako neugodna. Krasi ih taj široki bazen igračica, na svakom natjecanju se pojave s tri, četiri nove, i sve one su odmah match-winneri, mogu individualno riješiti utakmicu. Prepoznatljive su po agresivnosti i čvrstoj obrani, tuku i ne dopuštaju pogreške. Mislim da je ključno zadržati širinu napada, ne srljati i raditi tehničke pogreške i ne zabadati se previše u sredinu. Ako ćemo biti koncentrirani kao i dosad bit će to dobro. Ako i ne pobjedimo, imamo li im doista išta zamjeriti nakon svega?”, pomalo retoričkim pitanjem je zaključila Andrea.