Jedna od najistaknutijih igračica u povijesti hrvatske ženske rukometne reprezentacije za Sport Klub komentira dosadašnju igru naših djevojaka u Španjolskoj i najavljuje okršaj protiv domaćina.

Nakon šokantnog poraza protiv Japana, rušenje Argentine došlo je kao melem na bolnu ranu. Tih dramatičnih zadnjih deset minuta po prvi put su nas bacili unazad godinu dana, u Dansku gdje su scene kakve smo gledali u dvoboju s Argentinkama – čudesne obrane Pijević, laki golovi u napadu, veselje, zajedništvo i osmijeh na licima naših cura – bile svakodnevica.

Dva boda na startu drugog kruga pružila su nam novu nadu, no ona visi na tankoj liniji. Za realne šanse što se tiče prolaska u polufinale – treba srušiti Španjolsku, tradicionalno jaku reprezentaciju i finalista prošlog Svjetskog prvenstva u Japanu.

Vrlo vividne i kristalne, iako ne i najugodnije uspomene na Španjolsku, ima i naša bivša reprezentativka Andrea Penezić. Kao dugogodišnja članica reprezentacije, Andrea je naravno, protiv Španjolske igrala mnogo puta. Na SP 2007. godine Hrvatska je u Parizu slavila 30:25 u susretu za 9. mjesto, a Penezić je dala pet pogodaka. Na Europskom prvenstvu 2010. godine je pak, u pobjedi 23:22 dala osam pogodaka.

Najviše se ipak pamti četvrtfinale Olimpijskog turnira u Londonu 2012., a te uspomene i nisu baš najsretnije…

“Joj, da, ja vam imam loše sjećanje na Španjolsku – zaustavile su nas na možda i najboljem turniru kojeg je moja generacija odigrala, u četvrtfinalu Londona 2012, a na toj utakmici sam se i ozlijedila, tako da ono baš me prođe gorčina kad ih se sjetim. Igrale smo dobro, vjerovale u to polufinale, cijeli turnir je nekako nagovještao da ćemo napraviti nešto veliko. No eto, početkom drugog dijela ozlijedila sam se ja, nakon mene i Miranda i sreća nam jednostavno nije bila naklonjena.”

Hrvatska je na kraju izgubila 22:25, a uplakana Penka na klupi naše reprezentacije, čija je igra njezinim izlaskom jednostavno ostala bez jedne dimenzije, ostala je simbolična i tužna uspomena na taj turnir u kontekstu kojeg se uvijek pitamo ‘Što bi bilo kad bi bilo…?’

No, stigla su neka nova vremena, nove generacije, a ova aktualna itekako izaziva optimizam. Andrea ih prati kad stigne, iako priznaje da to nije uvijek slučaj.

“Gledam ih kad stignem, iskreno nisam pogledala sve utakmice u cijelosti, baš Argentinu nisam gledala do posljednjih 15 minuta, ali srećom vidjela sam najbolji dio haha…”

Kako općenito komentiraš dosadašnji tijek prvenstva iz naše perspektive?

“Kad sam vidjela grupu, očekivala sam sličan scenarij kakav se otprilike i odigrao. Znala sam da će s Brazilkama biti najteže, jer imaju odličnu i pomlađenu ekipu. Naša obrana nije bila najidealnija, ali za taj poraz si nemamo što zamjeriti. Ako se negdje moglo kiksati, onda je to bio Brazil, po meni su se ostale utakmice morale pobijediti, tako da bi poraz od Japana mogao ispasti presudan.”

Što je presudilo u tom porazu protiv Japana?

“Teško je reći. Ne mogu reći da se nisu borile, igrale su puno bolje obranu nego protiv Brazila, naravno bile su i oslabljene zbog tog nesretnog COVID-a. Nevjerojatno je da smo ostali bez tri vanjske igračice (Mičijević, Krsnik, Dežić op.a.), zamislite da smo ostali bez tri vratarke ili dva pivota. U redu, vanjskih ima najviše u ekipi pa se pokrpaš, ali baš nas je zadesio peh i to ne smijemo zanemariti. Bez obzira na to, nešto je nedostajalo protiv Japana, vaga je prevagnula na njihovu stranu za razliku od dvoboja s Argentinom, gdje nas je možda malo i nagradilo.”

Kakvi se zaključci dosad mogu izvući o našoj momčadi – jesmo li na razini kakva je bila ona otprije godinu dana iz Danske? 

“Meni to nije nimalo loše. Igramo dobru obranu, Tea je jako raspoložena na golu, u napadu igramo jako široko, trošimo svoje protivnike, ali mora se to reći, a ja to valjda posebno primjećujem kao vanjska igračica – jako nam nedostaje šut izvana. Tu trebamo biti puno opasniji, malo možda u drugi plan gurnuti igru 1 na 1. Nažalost, i općenito je tako, a posebno s ovim izostancima – nedostaje nam visina, a to se osjeti i u napadu i u obrani. Dosta se trošimo s izlascima na vanjske protivnice, sa spajanjima u obrani, s visinom se nekad možeš provući i računati na blok, mi taj luksuz u Španjolskoj nemamo.”

Naši mediji već su najavili i istaknuli sve značajnije fakte o Španjolkama, no što bi u vezi njih istaknula Andrea?

“Španjolke nažalost, dosad nisam gledala, pa vam ne mogu puno reći, ali znamo da su one uvijek jake. Igraju doma, imaju vjetar u leđa, ali i osjećaju dodatan pritisak. Na prošlom SP-u su bile sjajne, imaju srebro, a u finalu su poražene zbog nekoliko sumnjivih odluka sudaca.”

Na koga treba posebno pripaziti, kakvu igru od njih možemo očekivati? 

“Vratarka Navarro ima 42 godine, ali vratari su kao vino, s godinama su sve bolji. Morat ćemo pametno birati šuteve i tražiti izrađene situacije. Carmen Martin, moja bivša suigračica koja je sad u Bukureštu im je lider momčadi, jako iskusna igračica koja sve drži na okupu, iako je desno krilo. Motor momčadi je srednja Fernandez, nju treba pokušati usporiti i možda smanjiti dotok lopte do nje. Španjolke uvijek igraju svoju igru, brza izmjena dodavanja, puno pokušaja 1 na 1 i česte akcije pick ‘n’ roll s pivotom, znamo da je to i njihova muška reprezentacija dugo radila s Aguinagaldeom, to je u njihovom rukometnom identitetu i čvrsto se toga drže. Šuterski su ograničene, iako i u tom segmentu imaju jednu sjajnu pojedinku, a to je još jedna veteranka – Cabral Barbosa, također iz Bukurešta, na nju treba pripaziti.”

Je li činjenica kako se ovdje radi o utakmici u kojoj je jasno da je protivnik favorit olakotna okolnost za naše cure? Čini se da su u Danskoj baš zbog takvih okolnosti najbolje igrale? 

“Da, Španjolke su pod većim pritiskom nego mi i očekujem zanimljivu utakmicu. Kad gledam ovu ekipu, čini mi se da bolje igraju protiv jakih reprezentacija – jednostavno tu dođe do nekog adrenalina, nekog zajedništva i u takvim situacijama u pravilu na površinu ispliva ono najbolje što možemo dati.”

Pritisak je na ovom SP-u općenito sigurno bio veći zbog uspjeha iz Danske? 

“Jasno, to je u sportu normalno, čim napraviš neki veći rezultat, s time dolazi i pritisak jer se očekuje da nastaviš u istom tonu, a to nikad nije lako.”

Čuješ li se s nekim od reprezentativki otkako je krenulo Svjetsko prvenstvo?

“Čula sam se s curama u karanteni, popričala sam malo i s Keti (Ježić op.a.) i s Debelić, uvijek su dobro raspoložene. Što se tiče naše tri zaražene igračice, one su sve okrenule na zezanciju, što će drugo… Nije im lako, moraju biti u izolaciji deset dana, žele pomoći, a ne mogu. Grozan osjećaj… Ali bitno je da ne gube taj pozitivan duh. Sve se te cure znaju od mlađih kategorija, igrale su skupa kao kadetkinje i juniorke i stvarno su odlična klapa. Vidi se to i na televiziji, kad vidiš to iskreno veselje, to je jednostavno gušt i napuni i tebe nekom pozitivom.”

Za kraj, usudiš li se nešto prognozirati? 

“Prognoziram šanse 50-50, pola jednima, pola drugima. Ako i ne uspiju, nema im se što zamjeriti, ne zaboravimo broncu iz Danske koju su one osvojile, ne zaboravimo koliko nas nije bilo na Svjetskom prvenstvu. Kao što je rekao naš izbornik Šoštarić, kad je pristup pravi, onda ni poraz ne boli toliko. Nek’ se cure pofajtaju, i ja ću biti zadovoljna.”