Igor Karačić se također oprašta od reprezentativnog dresa.

Hrvatska rukometna reprezentacija osvojila je srebrnu medalju na Svjetskom prvenstvu nakon što je u finalu u Oslu pred 15.000 gledatelja izgubila od Danske sa 26-32 (12-16).

Izranjavana i umorna Hrvatska nažalost, nije uspjela zaustaviti moćni danski stroj. Usprkos silnom zalaganju i trudu, hrvatski rukometaši nisu uspjeli prekinuti pobjednički danski niz koji traje od 2019. godine i proteže se na četiri uzastopna SP-a.

Prva je to medalja hrvatskih rukometaša na svjetskim prvenstvima nakon bronce osvojene 2013. u Španjolskoj, te ukupno šesta, pri čemu čak četvrto srebro.

U fokusu nakon finala je oproštaj kapetana Domagoja Duvnjaka, ali zajedno s njim u reprezentativnu mirovinu odlazi i iskusni Igor Karačić koji je iznenadno postao dio hrvatskog rostera tijekom Svjetskog prvenstva, uslijed ozljeda, upravo Duvnjaka, a potom i Luke Cindrića. Prekaljeni srednji vanjski nije bio razočaran nakon poraza u finalu:

“Nisam tužan uopće. Prelijepo mi je bilo svih ovih dana dijeliti teren i svlačionicu i hotel s ovim momcima. Presretan sam. Možda je mogao biti malo bolji osjećaj na kraju, ali nisam mogao poželjeti nešto ljepše od oproštaja s medaljom i da mirno ostavimo reprezentaciju ovim momcima.

O utakmici bih mogao pričati i reći dosta toga, ali ne želim ulaziti u to. Miješali su mi se osjećaji. Vidio sam da Dule plače na početku. Ja sam se smijao i želio da svaki trenutak koji provedem ovdje ostane u lijepom sjećanju. Rezultat nije trebao biti takav, ali pamtit ću svaku minutu koju sam odigrao u finalu i na ovom turniru. Hvala navijačima što su došli i uveličali ovo sve.

Svaka medalja mi je draga, ali ovoj se nisam nadao. Sve je vodilo prema tome da će dečki biti bez mene. Ali zvali su me i došao sam. O ovome što se događalo se mogu knjige pisati. Najbitnije je da smo u Hrvatskoj završili onako kako smo htjeli, pobjedom, razveselili smo naš narod. Na kraju nije išlo, srebro je tu. Ostalo mi je samo da poželim sreću svojim prijateljima, ja ću ih pratiti i navijati za njih.

Cijelo vrijeme smo pričali o dočeku, iako ne volim o tome prije utakmica. Ovi dečki su to zaslužili. Nadam se da će doći što veći broj ljudi. Ujedinili smo sve, vratili smo rukomet gdje pripada te i dalje imamo materijala da se svako prvenstvo borimo za ovakve stvari.

Moram se zahvaliti svim prijateljima i cijeloj obitelji koji su sve ovo trpili zbog mene. Tu dolazi moj prijatelj, moj brat, moj kapetan Domagoj Duvnjak. Toliko toga smo prošli zajedno. Ušli smo zajedno u reprezentaciju zlatom 2006. u Estoniji, opraštamo se zajedno, nadao sam se sa zlatom, ali ovo će mi zauvijek ostati u sjećanju”, rekao je za RTL.