Igor Vori, jedan od najboljih hrvatskih rukometaša, koji je godinama imao važnu ulogu u hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji s kojom je osvojio naslov svjetskog prvaka i olimpijsko zlato, bio je gost Sport Kluba.

Od dana kada je odlučio otići u igračku mirovinu Igor Vori, proslavljeni hrvatski reprezentativac, ostao je u rukometu. No tada nije mogao ni sanjati da će postati trener jer je često, još za vrijeme igračkih dana, znao govoriti kako nikada ne bi volio biti trener. Ipak, kada je proradio adrenalin, brzo se primio trenerskog posla, a trenutačno je trener RK Sesvete, ambicioznog premijerligaša iz zagrebačkog predgrađa.

Posebno je zanimljivo istaknuti kako je RK Sesvete posljednje dvije sezone nastupao u Europskoj ligi, drugom po jačini natjecanju u klupskom rukometu, i pritom ostavio vrlo dobar dojam.

“Da, igramo dvije godine zaredom Europsku ligu, a prije toga smo igrali Europski kup, koji je rang niže. No Europska liga je neka mala Liga prvaka u kojoj nastupaju Kiel, Flensburg, Melsungen, Montpellier… Svi veliki klubovi koji nisu uspjeli izboriti Ligu prvaka. Za nas u klubu i našu viziju, koja je usmjerena na razvoj mladih hrvatskih igrača, nastupi u Europi puno znače.

To je ogromno iskustvo za sve nas, ali i za same igrače. Najbitnije je to što smo prošle godine probili led, a ove smo godine do posljednje sekunde bili u igri za prolazak u drugi krug. Najvažnije je da smo prezentirali hrvatski rukomet i naš klub te da su igrači stekli iskustvo koje im je dragocjeno za daljnji razvoj.“

Koliko je važno za hrvatsku Premijer ligu to što imamo tri kluba u Europi – Zagreb koji godinama igra Ligu prvaka, zatim Nexe iz Našica te posljednje dvije sezone i Sesvete?

“To je dobra stvar za hrvatski rukomet općenito. Zagreb je već godinama u Ligi prvaka. Nexe se stabilizirao kao druga momčad u Hrvatskoj i kao kandidat za četvrtfinale ili Final Four Europske lige. Sada smo se pojavili i mi, što je lijepo, ali to traži puno odricanja i puno financija. Nama je to prošle godine došlo iznenada jer nismo to očekivali. Ušli smo izravno u skupinu i svima je to bio ogroman izazov – organizacijski i igrački. Sve je trebalo prilagoditi Europi. Međutim, uspjeli smo.

Ove godine bili smo spremniji i puno smo naučili. Na kraju, ono što je najbitnije, jest da smo jednu školsku dvoranu pretvorili u malu europsku arenu koja je na svakoj utakmici bila puna. Naši mladi igrači, a imamo ih jako puno, imali su priliku u Francuskoj, Skoplju ili Kristianstadu osjetiti europski rukomet, velike dvorane i arene. To je zaista jedna lijepa priča.“

Počeli ste kao dječak igrati rukomet upravo u tom klubu, a danas gledate kakve uvjete imaju današnji klinci. Kako bi to izgledalo da je vaša generacija imala takve uvjete?

“To se ne može uspoređivati. Ja sam u tom klubu igrao davno i počeli smo na betonu. Treniralo se dva ili tri puta tjedno, a pogledajte koliko danas treniraju. Mi smo, što se toga tiče, jedan od najposloženijih klubova u Hrvatskoj, pogotovo u radu s mlađim kategorijama. Sve mlađe kategorije treniraju u rukometnim dvoranama, s pravim rukometnim dimenzijama, i gotovo sve ekipe imaju treninge svaki dan. Radimo u 14 dvorana, u 14 škola, što je zaista impozantna brojka.

Imamo oko 450 do 500 djece u pogonu i to je postala priča koja ne bi uspjela bez glavnog ideologa svega toga, našeg predsjednika Josipa Čurkovića. On je iz ljubavi prema sportu i rukometu ušao u taj hobi koji je danas postao ono po čemu smo prepoznatljivi.“

Može li taj hobi i entuzijazam jednog dana postati biznis?

“Može postati biznis, ali to je put koji traje deset godina uz ogromna financijska ulaganja da bi se nešto vratilo. Mi smo generalno malo nestrpljivi i svi mislimo da to ide preko noći, ali ne ide. To je jako teško. Svi želimo brze rezultate, što je normalno jer ulažeš novac, ali u sportu to tako ne funkcionira. Zapravo, nije lako ni u jednom poslu, a pogotovo ne u sportu.“

Igrali ste u nekoliko navrata u Zagrebu, ali i u velikim klubovima poput Barcelone, PSG-a i HSV Hamburga. U mladim danima imali ste i epizodu u Italiji. Kako danas gledate na taj odlazak u Italiju gdje ste igrali za ALPI Pallamano te nakon jedne sezone za Pallamano?

“To nije bio izlet, nego najbolji potez u mojoj karijeri. Možda je netko tada mislio da je to glupost i kraj karijere. Otišao sam tamo kao klinac iz Zagreba. U to vrijeme vrijedilo je pravilo da se skida 12 igrača, a ja sam igrao s najvećim imenima, hrvatskim i s prostora bivše Jugoslavije, ali i sa strancima poput Lavrova. Sve su to bili svjetski i olimpijski prvaci. Za mene je bilo malo prostora za igru. Kada je Lino došao u Zagreb, situacija se malo promijenila jer je više vjerovao mlađima, ali financijska situacija u klubu nije bila dobra. Puno igrača je otišlo i mi mlađi smo dobili priliku, ali to jednostavno nije bilo to.

Tada me Lino nazvao i rekao da idem iz Zagreba, a ja sam mu rekao da me uopće ne zanima gdje idemo, bitno mi je samo da igram. Talijanska liga je tada bila odlična, s pet-šest vrhunskih klubova i tri-četiri stranca po momčadi. To je bilo sjajno iskustvo jer sam igrao svaku utakmicu, treniralo se kvalitetno i bili smo pravi profesionalci. To me jako izgradilo kao igrača.“

U kojem ste klubu igrali najbolje i imali najvažniju ulogu?

“U svakom klubu imao sam određenu ulogu, ali definitivno je Hamburg i Njemačka zemlja koja je obilježila velik dio moje karijere. Igrački mi je tamo bilo predivno. S Hamburgom sam bio prvak Europe i osvojili smo sve što se moglo osvojiti. Taj period od četiri, pet godina bio je najbolji u karijeri. Nažalost, klub je kasnije upao u financijske probleme, ja sam otišao, a godinu dana poslije klub je bankrotirao i pao u niže lige. I u Barceloni mi je bilo predivno. Bio sam mlad i san svakog igrača je igrati za Barcelonu. Živio sam u stanu Pake Čavara, koji je za mene i danas vrhunska osoba.

Sjećam se, kada sam potpisao za Barcelonu, zazvonio mi je telefon i čujem: ‘Patrik Čavar ovdje.’ Prvo te zove Barcelona, pa onda Pako Čavar – to je bilo nešto nevjerojatno. Pitao me treba li mi pomoć oko stana i svega u gradu. Za mene kao mladog igrača to je bilo posebno jer je Pako bio idol kojeg smo svi gledali i kojem smo se divili.“

Tko su, po vašem mišljenju, najbolji rukometaši svih vremena s ovih prostora?

“Teško je to reći jer je konkurencija strašna. Ivano Balić je bio potpuno nepredvidljiv, ne samo za protivnike nego i za suigrače. Doslovno se igrao rukometa. Imao je i specifičan karakter, bio je težak, ali baš taj karakter mu je puno donio. Tih godina je dominirao europskim rukometom i svi smo mu se divili. Kad danas gledaš njegove poteze, pitaš se hoće li se ikad pojaviti takav igrač.“

S tom generacijom osvojili ste svjetsko i olimpijsko zlato. Može li se takva generacija ponoviti?

“Posložilo se puno toga i dogodila se velika smjena generacija. Došlo je puno mladih igrača, a od iskusnijih bili su Jović, Goluža, Matošević, Kelentrić i Šola. Sve ostalo bili su igrači od 22, 23, 24 godine i jednostavno se sve poklopilo. Portugal nam je dao ogroman vjetar u leđa za Olimpijske igre. Ta je generacija stekla iskustvo i veliko samopouzdanje. Svaki igrač imao je svoju ulogu, pobijedili smo svih osam utakmica i imali fantastičnu atmosferu, pravu obiteljsku. Znalo se tko što radi i zato su došli rezultati.“

Koji vam je poraz u karijeri najteže pao?

“Svaki poraz je težak, ali poraz u finalu Svjetskog prvenstva 2009. protiv Francuske i danas pamtim. To je trebala biti kruna te generacije. Nakon toga su se mnogi oprostili od reprezentacije i mislim da bi osvajanje tog zlata zaokružilo cijelu priču.“

Hrvatsku reprezentaciju vodi strani izbornik Dagur Sigurdsson, s kojim je Hrvatska došla do finala Svjetskog prvenstva. Je li vas to iznenadilo?

“Bio sam uvjeren da ćemo doći daleko, barem do polufinala, a tamo je sve moguće. Odluka da se dovede stranac bila je, po meni, najbolja moguća. On nije razumio medijske napise i pritiske, niti ga je to zanimalo. To mu je bila velika prednost. Dagur nije osjećao pritisak na svojoj koži i na kraju smo igrali finale. Atmosfera u Hrvatskoj tih dana bila je nevjerojatna.“

U siječnju Hrvatsku čeka Europsko prvenstvo. Kakva su vaša očekivanja?

“Sada se od ove reprezentacije očekuje puno. Skupina je dobra, Švedska je najopasnija, ali oni se često teško nose s pritiskom kad su u ulozi favorita. Gruzija i Nizozemska zaslužuju respekt, ali mi smo tu favoriti. Sve će ovisiti o pristupu.“

Zagreb ove sezone ima loš učinak u Ligi prvaka. Kako to objašnjavate?

“I oni su sami očekivali više. Treba biti realan i znati protiv koga igraš. Kad uđeš u negativnu seriju i kad se strah uvuče u momčad, sve postaje problem. I prazan gol izgleda zatvoren. Nažalost, na kraju je uvijek trener taj koji plati cijenu.“

Nakon igračke karijere kratko ste bili trener Zagreba. Je li to bila prebrza potrošnja?

“Da, potrošen sam brzo, ali to je bila nevjerojatna škola. To se ne može naučiti ni na fakultetu. Imao sam sjajnu suradnju s igračima i stožerom, ali vizija se nije poklapala s ljudima u klubu. Ipak, drago mi je što sam tada prepoznao da mogu biti trener.“

Jeste li kao igrač razmišljali o trenerskom poslu?

“Govorio sam cijelu karijeru da nikad neću biti trener. A onda ti se to uvuče pod kožu. Adrenalin, nervoza, priprema utakmica – sve me to vratilo u igračke dane. Postaneš manijak, a ako si manijak, onda si trener. Nijedan trener nije normalan, jer moraš raditi s 20 različitih karaktera. Tako je to krenulo, malo po malo.“

Koje su ambicije Sesveta u Premijer ligi?

“Primarni cilj nam je prvenstvo. Želimo se boriti za treće mjesto, a ako nekoga možemo iznenaditi – zašto ne.“