Ivan Čupić je i službeno na press konferenciji objavio da završava veliku igračku karijeru.

Čupić je najavio da će ostati u stručnom stožeru Zagrebova trenera Andrije Nikolića te da u budućnosti namjerava postati trener.

“Siguran sam da će mi u četvrtak biti zadnja utakmica u karijeri. Imamo još dva dana posla, želim da sezonu završimo s dvostrukom krunom i već u petak se spremamo za sljedeću sezonu. Ja ostajem dio tima, Andrija Nikolić je inzistirao da ostanem ovdje i ja sam se vidio u toj ulozi da se razvijam kao trener. Želim probati i taj dio posla, da vidim je li to za mene ili nije i sretan sam što me Andrija vidi u svojem stožeru”, rekao je Čupić.

Kad je odlazio u Španjolsku, je li očekivao ovakvu karijeru?

“Sanjao sam, nadao sam se i vjerovao sam. Zato sam i otišao u Španjolsku, jer u Hrvatskoj tad, osim Zagreba, nije bilo kvalitetnoga kluba za moj razvoj. Bio sam mlad i talentiran, svi su govorili da ću biti dobar i tražio sam put za razvoj. Možda 99 posto hrvatskih igrača u tim godinama ne bi otišlo u anoniman klub kao što je Vigo.

Našao sam svoj put, otišao sam s obitelji i želio sam vidjeti jesam li za to ili nisam. Nakon toga su se kockice slagale kako su se slagale. Birao sam uvijek sljedeći korak da bih se i dalje razvijao i, kad pogledam unazad, mislim da je bilo dobro.”

Otkrio je i da mu tri naslova prvaka Europe nisu najljepša uspomena.

“Ne, najljepše mi je bilo dok sam igrao za Hrvatsku. Prije nego što sam upisao trenersku školu, dobio sam podatak da sam 164 puta igrao za Hrvatsku i mogu reći da sam 164 puta bio najsretniji čovjek na svijetu. To znači da si nešto veliko napravio. Titule dođu sa suigračima i trenerima, to nosi i financije, ali beskrajno sam sretan i zadovoljan što sam uspio biti među odabranima u reprezentaciji i da mogu predstavljati svoju državu i svoju obitelj. Naravno da ostaje žal za zlatom. Tu medalju sam želio donijeti kući, ove ostale sam podijelio rodbini i prijateljima. Možda to nije lijepo, ali nadao sam se da će doći to zlato.”

Komentirao je i kako je proživio tešku ozljedu i gubitak prsta.

“Za to je zaslužna moja obitelj. Kad ti nitko ne vjeruje, kad te svi tapšu po ramenu dok je sve dobro i kad se dogodi takva situacija, vidiš da su tvoj karakter i obitelj najvažniji. Bio sam milijun puta u nedoumici, govorili su svi da neće biti kao prije i onda ti počneš tako razmišljati.

No, uz obitelj sam shvatio da imam karakter i ono nešto u sebi, onaj metkovski inat, koji ne daje nikome gušta da bude po njihovom, nego po mojem. Najbliži su bili uz mene i prava podrška, a moj karakter i inat su dva mjeseca nakon operacije pokazali da ću biti najbolji što mogu biti.”

Otkrio je i što će mu najviše nedostajati.

“Svlačionica. Kad si trener, ideš u ured i ta zafrkancija i pritisak svlačionice, druženje, novi ljudi i novi jezici… Uvijek mi je najteže bilo otići iz svih tih svlačionica. Sad moram u kancelariju i to će mi najviše faliti osim, naravno, igre i publike, ali to možeš osjetiti i kao trener.”

Kakav će biti trener?

“Isti kao i igrač, vrlo jednostavno. Kao igrač sam težio da budem najbolji i tome ću težiti i kao trener, da budem najbolji na svijetu. Koliko ću biti kvalitetan i koji će mi biti domet, pokazat će vrijeme i rezultati.

Trebalo je vremena i da se pokažem kao igrač, prije svega sam sebi, i tako će biti i sad. Ne bih ulazio u ovo da nemam želje, motiva i znanja, ali ima tu još puno komponenti. Volio bih voditi najveće klubove i reprezentacije, to će me svaki dan tjerati naprijed.”

Je li mu rukomet bio prvi izbor?

“Prvi i jedini, ali kad si iz Metkovića, nemaš puno izbora. Ili ideš u mandarine ili u Zagreb na fakultet ili igraš rukomet. Zahvalan sam svim trenerima koji su me vodili kao mladog igrača. Bilo je među njima fanatika koji nisu dali da ta škola rukometna u Metkoviću bude zapostavljena. Ta škola je izbacila neke reprezentativce i nastavila je raditi kad je klub ostao bez novca.”

Najteži trenuci karijere?

“Svjetsko prvenstvo u Hrvatskoj 2009. i Olimpijske igre 2012. godine. To su bili jako teški periodi i to su jedine dvije utakmice koje nikad nisam pogledao. Nisi doma s obitelji po mjesec dana, kad se vratiš, oni te se zažele, a ti u depresiji. Tu su oni bili velika podrška i bilo je samo bitno ne koliko puta ćeš pasti, nego koliko puta ćeš se dignuti.

Ta dva turnira bila su prijelomna u mojoj karijeri, bio sam stvarno depresivan, tužan i razočaran. Nisam bio ni dobar igrač ni dobar roditelj ni dobar muž, ali popravio sam se s godinama po tom pitanju. Bolje kontroliram sad emocije, to valjda sve mora doći s godinama.”

Puno velikih igrača završava karijeru, hoće li se družiti?

“S Nikolom teško jer me previše puta naljutio. Canellas, Hansen, koji je najbolji pucač u povijesti i koji se golova nazabijao za dva života. Ima šansu sad uzeti i Ligu prvaka, da kao Nikola ima sve, ali što da vam kažem… Njima je dobro, ali bit će dobro i meni.

Sa Željkom Musom sam sad završio licencu, s njim ću se družiti sigurno. Snimam mu jedan video, počinje drugu priču, kao i ja, i sigurno će imati dobru karijeru kao trener. U njemu sam dobio prijatelja, mi smo generacija i prošli smo sito i rešeto.”