Ako žele četvrtfinale, hrvatski rukometaši moraju pobijediti Dansku. No, prije toga Katar mora dobiti Argentinu.

U srijedu će biti točno pet godina kada se dogodila jedna od najnevjerojatnijih priča u povijesti hrvatske rukometne reprezentacije na europskoj smotri u Poljskoj.

Samo godinu prije, 2015. na Svjetskom prvenstvu u Kataru završili smo šesti. Godinu dana kasnije, reprezentacija koju je tada vodio Željko Babić napravila je čudo u Krakowu. Lagano smo prošli skupinu u kojoj su bili Bjelorusija, Island i Norveška. Upisali smo dvije pobjede i poraz od momčadi Christiana Bergea. Ali tek tu kreće prava priča.

U drugom krugu su nas čekali Makedonija, Francuska i Poljska. Makedonce smo pregazili, Francuska je bila bolja od nas, a onda smo u zadnjem kolu, ako smo htjeli proći u polufinale, morali pobijediti domaćine Poljake u Krakowu. I 15 tisuća navijača.

Činilo se kao nemoguća misija, Hrvatska je trebala slaviti sa 11 ili više golova protiv Bieleckog, Szmala, Jureckog i ostalih frajera koji su tada predvodili svoju državu. No, plus pet za nas na poluvremenu je probudilo nadu da možemo do završnice, da nije to toliko daleko koliko se čini. Počelo je durgo poluvrijeme, imali smo 15:10. Stevanović je poludio na golu, Štrlek je u napadu izluđivao svog suigrača iz Kielcea na golu, Szmala.

Zabili smo 22 gola (!) u drugom poluvremenu, oni (samo) 13 i sa konačnih 37:23 se plasirali u polufinale. Štrlek je zabio skoro trećinu naših golova (čak 11), a Stevanović je na kraju skupio 13 obrana. Prošli smo u polufinale, dogodilo se čudo u Krakowu.

Španjolci su na mišiće prošli u finale, a nas poslali u borbu za broncu, gdje smo mi uzvratili Norvežanima za onaj poraz u skupini i osvojili treće mjesto.

Zašto ovaj podsjetnik na Krakow? Pa zato što i večeras imamo priliku napraviti čudo u Kairu. Unatrag par godina vidjeli smo da neeuropske države poput Brazila, Argentine, Egipta itd. sve bolje i bolje igraju. Portugal je iz godine u godinu sve veći i veći pretendent za samu završnicu. Ovo prvenstvo je specifično, nema navijača, korona je izbacila neke reprezentacije, ludi rezultati iz dana u dan…

Svjesni su svi da Duvnjak i ekipa ne briljiraju, svi su navikli da pobjeđujemo ekipe protiv Angole i Japana sa pet, šest, 12 razlike. Zanimljivo je da Hrvatska u ovih pet utakmica u Egiptu nije odigrala nijedan dvoboj sa nekom europskom ekipom. Tek će Danska večeras biti prvi.

Ali, zašto odmah gubimo nadu? Naravno, ne ovisimo sami o sebi, treba i Katar ranije pobijediti Argentinu da bi mi dobili kakvu takvu nadu za prolazak četvrtfinale. No, ima i nešto pozitivno. U sedam utakmica između Katara i Argentine, Gauči su samo jedanput pobijedili. Kao što rekoh ranije, veći imperativ ima ekipa Manola Cadenasa, ali zašto Šarić i ekipa ne bi napravili nekakvu pomutnju?

Da, bili smo hendikepirani kao što je rekao Lino. Ali, ne smije nam to biti alibi. Nema Cindrića, ali i ovako imamo odličnih rješenja. Nešto su svi bili tihi jučer, možda je to zatišje pred buru večeras.

Kataranima će igrati Capote, Danci će biti bez Hansena. Sve je moguće. Idemo dečki, samo hrabro…