Rukometni genije Ivano Balić progovorio je o svom putu, ljubavi prema rukometu i važnim trenucima u karijeri.

Balić je olimpijski i svjetski prvak, osvajač osam medalja s Hrvatskom, osvajač 13 trofeja, IHF-ov svjetski igrač godine, četiri puta MVP velikih rukometnih natjecanja, tri puta u najboljoj momčadi Eura, Olimpijskih igara i španjolske lige.

U serijalu Eurohandballa osvrnuo se na svoju karijeru, pod naslovom teksta – ‘ovo sam ja, Ivano Balić’.

Objavu prenosimo u cijelosti:

“Moji roditelji Žarko i Stjepanka bili su rukometaši. Već sada možete reći da moj put nije mogao voditi nigdje drugdje osim u sport. Oboje su igrali u Italiji, pa sam ja tamo proveo djetinjstvo, kraj rukometnog igrališta.

Za mene je to bila normalna stvar, okušao sam se u sportu. No, na opće iznenađenje, rukomet nije bio moj prvi izbor. Kad smo se vratili u Split, moj rodni grad, kao i svaki klinac, prvo sam pokušao igrati nogomet u Hajduku. Nakon toga sam se okušao u vaterpolu, a s 13 godina sam se učlanio u lokalni košarkaški klub.

Zašto baš košarka? Mislim da sam dobio motivaciju nakon igranja s drugom djecom na vanjskom terenu u školi. Shvatio sam da nisam tako dobar i htio sam se poboljšati. Ipak, Jugoplastika je imala veliku ulogu. Ekipa s Dinom Rađom i Tonijem Kukočem bila je jedna od najvećih inspiracija svima, a posebno klincima u Splitu. Jugoplastika je bila ekipa iz snova, osvojila je tri uzastopna naslova prvaka Europe. S vremenom je to postala moja ljubav i rado sam išao na trening. Košarka mi je i dalje jedan od najdražih sportova, ali s vremenom ta je ljubav polako počela blijediti.

Nekoliko godina kasnije, s nekih 16 godina, paralelno s košarkom počeo sam igrati rukomet. No, ubrzo sam shvatio da mi najviše odgovara rukomet. Bila je to zaboravljena ljubav koju su već usadili moji roditelji i moje djetinjstvo pokraj terena.

Sve je počelo kada sam s prijateljem otišao gledati utakmicu Splita i Metkovića, koji su tada igrali u drugoj ligi. Tamo sam naletio na Matu Bokana, koji je bio suigrač mog oca. Mate je bio trener u Splitu i rekao mi je da dođem na trening, da probam rukomet. Kako je i moj prijatelj bio rukometaš, pristao sam doći.

A ostalo je povijest.

Zanimljivo, roditeljima nisam odmah rekao da sam počeo igrati rukomet. Kasnije su saznali. Ipak, bili su i ostali moja najveća podrška. Tijekom cijele moje karijere nikad mi nisu pokušali dati savjet niti su pokušali utjecati na mene. Dopuštaju mi ​​da budem ono što jesam, ponekad tvrdoglav, ali pravedan i pošten. Svi kažu da sam od oboje izvukao najbolje što se tiče stila igre. Ispala je odlična mješavina.

‘Ta tvrdoglavost me pratila kroz karijeru’

Ne znam što me učinilo igračem kakav sam bio. Mislim da je na mene, osim roditelja i okoline, najviše utjecalo gledanje raznih sportova, igranje košarke, rad na treninzima za usavršavanje. Mislim da se iz gotovo svakog sporta može naučiti nešto korisno, uzeti neki element koji bi ti mogao pomoći u rukometu, isprobati to na treninzima i vidjeti što je moguće, a što ne. Ali neki od mojih prepoznatljivih poteza došli su spontano.

Moj karakter, ta tvrdoglavost pratila me kroz cijelu karijeru. Nekima se to možda nije svidjelo, ali mislim da se na kraju pokazalo da je to dobro imati u sportu. Nikad ne odustaj! Odgajani smo s tom izrekom. I to je izvor tvrdoglavosti. Vjerovati da možeš sve postići, pobjeđivati ​​čak i kada nitko ne vjeruje i s vremenom ti se to vraća.

U Splitu sam počeo igrati rukomet; svi to znaju, ali malo ljudi zna da sam prvi put registriran kao igrač u Italiji. Moj otac je sklopio ugovor s Cassano Magnagom nekoliko mjeseci nakon što sam počeo igrati rukomet i otišao sam tamo igrati finale njihove omladinske lige u lipnju. Dobio sam nagradu kao najbolji igrač i onda se vratio u Split.

Split (Brodomerkur) je tih godina bio jako dobra momčad. Dvije godine zaredom bili su viceprvaci i bio sam sretan što sam dobio priliku biti s prvom momčadi. Nisam puno igrao, ali sam stekao iskustvo. Nakon te dvije godine otišlo je puno igrača i, uz malo novih, momčad su činili uglavnom domaći momci iz Splita, među kojima sam bio i ja.

Tada sam počeo igrati sve bolje, polako gradeći svoj stil igre, te igrao prve europske utakmice u Kupu EHF-a.

U Splitu mi je, moram reći, puno pomogao Sándor Bajusz. Tijekom cijele karijere volio sam puno razgovarati sa starijim igračima. Znao sam da mi mogu pomoći i dati savjet i Bajusz se toga prihvatio. Mislim da smo suradnju dva igrača na terenu tada doveli do savršenstva. Razumjeli smo se samo gledajući se. To mi je jedna od najsvjetlijih uspomena na Split.

Nakon Splita došao je Metković. U Metkoviću sam nadogradio ono što sam znao i u sezoni 2000./01. prvi put dobio priliku zaigrati u EHF-ovoj Ligi prvaka. Imali smo jaku momčad, puno smo trenirali i na neki način me vrijeme u Metkoviću pripremilo za ono što je uslijedilo kasnije u mojoj karijeri. Na Metković imam prekrasne uspomene prije nego što sam prvi put otišao u inozemstvo.

U Metkoviću sam ostao još jednu sezonu nakon što smo osvojili Svjetsko prvenstvo 2003. godine. Tada nisam mogao pronaći klub koji bi zadovoljio moje razvojne potrebe. Dvotjedni turnir u Portugalu pokazao mi je da sam dobar, ali sam želio biti apsolutno siguran u svom sljedećem izboru kluba.

Moja najveća želja u to vrijeme bila je pridružiti se Portland San Antoniju u Pamploni. Saznao sam da oba srednja vanjska odlaze, a da Jackson Richardson ostaje. Radio sam sve, zvao sve koje sam poznavao, samo da dobijem priliku potpisati za njih. Hvala Bogu, uspio sam.

‘Imao sam jednog uzora’

Tijekom svog rukometnog sazrijevanja imao sam samo jednog uzora – Jacksona Richardsona. Danas smo veliki prijatelji. Možete li to zamisliti? Mislim da je stvarno rijetko, da imate uzora kojem se divite, gledate ga kako igra i jednog dana vam život pruži priliku da igrate s njim i postanete prijatelji. Za mene je to jedna od najljepših stvari koje rukomet može dati: prijatelji.

Kad se prvi put seliš iz svoje zemlje i od svojih prijatelja, nije lako. Moraš upoznati nove prijatelje, prihvatiti kulturu i novo okruženje. Treba se puno prilagođavati kako bi bio miran i zadovoljan, potpuno posvećen nečemu što voliš, rukometu.

Kad se pridružite pravoj ekipi, počnete igrati s lakoćom jer se s vremenom počnete jako dobro razumjeti. Trebalo mi je neko vrijeme da se tamo prilagodim, ali kada sam to konačno uspio, bilo je nevjerojatno.

Moja prva godina tamo bila je godina učenja i spoznaje da možda ne znam baš sve. Kad sam bio u Splitu i Metkoviću, igrao sam s dečkima koji imaju iste poglede, s igračima koje poznaješ godinama i bilo je puno lakše. Zato sam u Pamploni počeo gledati utakmice, analizirati svoje suigrače. Shvatio sam da je lakše da se ja prilagodim njima nego obrnuto. Španjolci igraju drugačiji stil rukometa, imaju drugačiji pristup treninzima, opušteniji su i drugačije shvaćaju sport.

Pamplona mi je jako pomogla u razvoju na puno različitih načina. I to je mjesto gdje sam počeo nositi broj 34 na leđima. Kad sam počeo igrati rukomet, dobio sam broj 3. U reprezentaciji je to bio broj 4 jer je trojka bila zauzeta. Kad sam prvi put prešao u Pamplonu, oba su ta broja bila zauzeta i tada sam odlučio uzeti 34. I to je ostao moj broj do kraja klupske karijere.

Portland San Antonio dao mi je četiri prekrasne godine igranja vrhunskih utakmica u Španjolskoj i Ligi prvaka. Nažalost, nikad nisam osvojio europski trofej. Najbliže tome sam bio s Portlandom.

U sezoni 2004./05. stigli smo do finala nakon što smo završili prvi u skupini i usput eliminirali Ademar León, Barcelonu i Veszprém. U finalu? Ciudad Real s vrhunskim sastavom, među kojima su Hrvati Petar Metličić i Mirza Džomba, moji reprezentativni suigrači, te jedan momak koji je odlučio utakmicu – Arpad Šterbik.

Jedino čega se sjećam iz te utakmice je zid na golu Ciudad Reala. Šterbik je bio nevjerojatan i, ako mene pitate, on je jedan od najboljih, ako ne i najbolji vratar svih vremena. U svakoj ključnoj utakmici za Ciudad Real bio je igrač utakmice. I to je ponovio toliko puta u karijeri. Obje momčadi imale su sjajne igrače, ali on je bio taj koji je činio razliku. Mislim, zabili smo samo 19 golova kod kuće protiv njih.

‘Ne žalim zbog neosvajanja Lige prvaka’

Neosvajanje Lige prvaka nije nešto zbog čega žalim. Naravno, bilo bi lijepo da sam je osvojio, ali, da budem iskren, danas pomislim na to tek ako netko to spomene. No, dok sam još aktivno igrao, naravno, to mi je bilo na pameti. Pogotovo tijekom posljednjih nekoliko godina moje karijere, jer sam znao da će uskoro doći kraj.

Sad, kad pogledam unatrag, jednostavno nije bilo suđeno. Kada razmišljam o svemu drugom što sam radio tijekom karijere, gdje sam igrao, s kim sam igrao, kako sam igrao, koje sam trofeje i medalje osvojio ili gdje sam mogao podijeliti svoje znanje, mislim da je to istinski uspjeh moje karijere. I ponosan sam na sve što sam napravio.

Ipak, dobio sam mnogo individualnih nagrada tijekom svoje karijere. U tom trenutku one imaju neko značenje, ali kasnije ne znače ništa ako niste napravili nešto veliko sa suigračima. Da, one su potvrda da nešto radite kako treba, ali ne znače da morate prestati raditi. Uvijek morate više raditi i ciljati visoko. Sve moje individualne nagrade zajedno ne vrijede kao moja prva zlatna medalja s Hrvatskom.

Hrvatska je početkom 1990-ih imala veliki uspjeh, ali kako se bližila 2000. godina, stvari su se promijenile. Otišao sam na svoje prvo veliko natjecanje, Euro 2002., na kojem je Hrvatska završila zadnja.

Biti olimpijac i osvojiti olimpijsko zlato je nešto posebno, ali uvijek ću najviše pamtiti zlato iz Portugala. To ću i dalje ponavljati. Mnogi bi rekli da je turnir 2002. bio nesretan za nas, ali ako pogledate sve rezultate koji su uslijedili, sve te lijepe priče, rekao bih da je bio dobra stvar za nas.

U Portugal smo otišli kao autsajderi, od nas nitko ništa nije očekivao. Znali smo da smo dobri, ali nismo mogli ni zamisliti što će se dogoditi. Tamo je sve sjelo na svoje mjesto i ta zlatna medalja je bila temelj svakog kasnijeg uspjeha u životima svih nas.

‘Trebali smo osvojiti više medalja’

Mislim li da smo mogli osvojiti više medalja? Definitivno da. No, sad kad pogledam unatrag, sve je ispalo kako je trebalo ispasti.

Znam da sam dao svoj maksimum, zadnju kap znoja, ne samo za reprezentaciju nego i za svaki klub u kojem sam igrao. Zaista mislim da je nevjerojatan uspjeh sve što sam napravio u karijeri i sve što je moja generacija dala rukometu, po uzoru na one prije nas. Opet, reprezentaciji jedino europski trofej nedostaje u kolekciji. Jednostavno nije bilo suđeno.

Nakon Olimpijskih igara u Pekingu 2008. vratio sam se u Hrvatsku, u Zagreb. Zagreb je želio izgraditi veliku momčad koja bi mogla doći do finala. Za mene je bilo normalno vratiti se u svoju zemlju da pokušam napraviti velike stvari s hrvatskim klubom i možda osvojiti Ligu prvaka.

Vrlo brzo smo se dogovorili i sve je išlo kako treba dok se nisam ozlijedio samo mjesec dana nakon početka sezone. Ozlijedio sam leđa, čak su mi cijela karijera i normalan život bili upitni.

Zagreb je imao sjajnu momčad, zamalo smo došli do željenog cilja. U moje četiri godine tamo igrali smo dvije osmine finala i dva četvrtfinala. Zagreb je u oba četvrtfinalna dvoboja izgubio od Kiela nakon što je kod kuće remizirao, da bi u Njemačkoj izgubio, prvi put četiri (27:31), a drugi put šest (27:33) razlike.

Opet, nakon novih Olimpijskih igara, ovoga puta u Londonu 2012., promijenio sam klub. Zagreb mi nije produljio ugovor jer su nakon te četiri godine otišli u drugom smjeru, a ja sam se želio opet okušati izvan Hrvatske. Vratio sam se u Španjolsku, to je bila moja želja. Uvijek bih odabrao Španjolsku jer mi se jako sviđao njihov pristup rukometu, treninzima i njihov sportski mentalitet.

Dobio sam poziv od Talanta Dušebajeva da mu se pridružim u Atletico Madridu i ubrzo smo se dogovorili. To je bila zadnja godina tog kluba. U prvih sedam dana priprema Šterbik je otišao u Barcu, Jose Hombrados se ozlijedio i ostali smo bez vratara. To je nešto što je obilježilo tu sezonu u klubu. Bio je to početak kraja za veliki klub kakav je Atletico Madrid.

Na kraju te sezone već sam razmišljao o mirovini. Nisam bio siguran trebam li to učiniti ili ne, ali u isto vrijeme ljudi iz HSG Wetzlara bili su uporni i na kraju sam popustio i preselio se u Njemačku.

Nisam znao puno o timu, ali kada sam stigao tamo, bio sam pozitivno šokiran. Imali smo dosta mladih igrača. Znate, kada dođete do te točke u karijeri kada ne možete igrati na visokoj razini, boriti se za trofeje, onda treba izabrati mjesto gdje možete biti učitelj, prenositi svoje znanje mlađim igračima i pomagati im na bilo koji način. I to mi se jako svidjelo u Wetzlaru, gdje sam ostao dvije godine.

Posljednjih šest mjeseci u Wetzlaru shvatio sam da je vrijeme za oproštaj. Moje tijelo nije moglo pratiti ritam i treninge. Mirovina mi nije teško pala i već sam znao što želim raditi u životu nakon nje. Znao sam da, ako želim uživati ​​u životu i moći se igrati sa svojom djecom bez ikakve boli u tijelu, moram prestati.

I znate, obitelj vam daje stabilnost i na terenu i izvan njega. Njihova sreća dodatni je faktor u svakom vašem koraku kroz karijeru. Oni su vaša zvijezda vodilja i danas ne mogu biti ponosniji na svoje sinove Dinu i Viga te kćer Nolu.

‘Oduvijek sam htio biti mentor’

Kako se moja mirovina bližila, dogovorio sam se s Hrvatskim rukometnim savezom za rad s mladim generacijama u Hrvatskoj. Oduvijek sam želio raditi s djecom i biti mentor, kao stariji brat tim mladim igračima. Jer znam koliko mi je bilo teško kad sam bio mlađi i koliko mi je značilo kad su uz mene bili stariji igrači.

Uvijek sam vjerovao da je rad s djecom važniji posao od trenerskog posla kad svi odrastu. Da im pomognemo, da im usadimo prave temelje i vrijednosti. Za mene je to super. Ako samo jedno dijete od njih 100 prihvati vaš savjet i posluša vas, već ste uspjeli.

Danas je lakše utjecati na mlađe generacije i informacije se mogu dostaviti puno prije. Ali mislim da smo u prošlosti više živjeli sport. Imam osjećaj da mlađe generacije ne zanima prošlost sporta, ljudi koji su postavili put za ono što je rukomet danas, i ne samo rukomet. Ne inspirira li vas povijest da postanete njen dio za 20 godina? Ja sam znao da to želim.

Zato sam s Petrom Metličićem osnovao i školu rukometa u Splitu, kasnije radio u mnogim rukometnim kampovima, preuzeo poslove koordinatora mlađih dobnih kategorija u savezu, ambasadora kampa Respect Your Talent itd. Vratio sam se i u reprezentaciju kao pomoćni trener, prvo Željku Babiću, a zatim izborniku Hrvoju Horvatu.

Trudim se pomoći svima koliko mogu i volim raditi ovaj posao.

Moja glavna poruka svim mladim igračima je da daju svoj maksimum i predaju se onome što rade. Ne samo u rukometu nego i u životu. Ne uzimajte obrazovanje zdravo za gotovo i krenite putem koji je dobar za vaš napredak.

Kad bih se mogao vratiti u prošlost i upoznati sebe mlađeg, imao bih mu samo jedno reći: Bio si dobar!

Ivano Balić
Siječanj 2023.”