Legendarni hrvatski rukometaš Blaženko Lacković oprostio se danas u 40oj godini od svoje igračke karijere. Novinar Sportkluba porazgovarao je s Lackovićem o njegovoj karijeri.

Tridesetdevetogodišnji Blaženko Lacković odlučio je staviti točku profesionalnu karijeru poslije više od dva desetljeća profesionalnog igranja, tamo gdje je i ostvario najveće klupske uspjehe – u Hamburgu.

Blaženko Lacković je karijeru započeo u Varteksu, a nastupao je i u Zagrebu, Flensburgu (2004-2008), da bi najveće uspehe ostvario sa moćnim HSV-om gdje je igrao od 2008-2014 i s kojim je osvojio naslov prvaka Njemačke, ali i osvojio EHF Ligu prvaka – 2013. godine.

Ono što je osvojio s reprezentacijom Hrvatske je za svaku pohvalu. Svjetski prvak 2003.godine iz Portugala i olimpijski zlatni iz Atene 2004. godine. Lacković je po mnogima naš najbolji lijevi vanjski svih vremena. Osvojio je osam medalja na velikim natjecanjima.

Popularnog Laca smo uhvatili u Hamburgu.

SPORTKLUB: Kako se osjećate na dan kada ste objavili kraj vaše fantastične igračke karijere?

LACKOVIĆ: Osjećam se odlično, siguran sam da je ovo pravi trenutak za reći zbogom rukometu. Mogao sam igrati možda i još, ali zaista nema potrebe. U vrlo sam dobrom fizičkom stanju, ali ono što me više zanima u ovom trenutku je trenerska karijera.

SPORTKLUB: Nakon Kiela prešle ste ovdje u Hamburg u drugu ligu. Mnogi su mislili da ćete odigrati možda jednu sezone, ali vi ste odigrali čak tri, kako to?

LACKOVIĆ: Ovo je jedan odlično posložen klub koji mi je prirasao srcu. Imamo odlične uvjete za trening, dvoranu u kojoj je redovito tri tisuće glasnih navijača i to je ono što me vuklo da igram evo do 40-te godine. U odličnim odnosima sam s ljudima iz kluba i s trenerom Torstenom Jansenom kojem ću biti pomoćnik od sljedeće sezone.

bombica iz Marofa!! #Lacković <3 AJMOOOOOOOOO pic.twitter.com/6cqErg8Z

— Marija (@Maria_Cro) January 27, 2012

SPORTKLUB: Znači ostajete u klubu, ali u funckiji pomoćnog trenera. Jeste li uvijek mislili da ćete odmah nakon prekida igračke karijere postati trener?

LACKOVIĆ: Moram priznati da o tome nisam razmišljao dok sam igrao, ali u posljednje vrijeme se to nametalo kao logičan izbor. Torsten i ja smo odlično surađivali kada sam igrao i učili smo mlade potentne igrače kako da postanu igrači. Znate, ja sam toliko dugo u rukometu da mi ništa ne može promaknuti i znam što treba napraviti, ali to više fizički nisam uspijevao, pa bih htio to prenijeti mladim kvalitetnim igračima ovdje u Hamburgu.

SEHA liga je danas objavila video u kojem se opraštaju od Lackovića. 

SPORTKLUB: Imali ste zaista blistavu klupsku i reprezentativnu karijeru. Možete li jedan uspjeh ipak izdvojiti na samom vrhu?

LACKOVIĆ: Naravno da mogu, to je osvajanje zlata u Ateni 2004. godine. Osvajanje zlata na Olimpijskim igrama je posebno samo po sebi, ali još kada ga osvojite u gradu gdje su održane prve Olimpijske igre je zaista poseban. Imao sam puno klupskih uspjeha, osvajanje Lige prvaka, osvajanje Bundeslige, ali reprezentacija je ipak posebna i uspjesi u izabranoj vrsti su ipak iznad svega.

SPORTKLUB: Ima li nešto što bi mijenjali u svojoj karijeri? Možda da ste imali manje ozljeda?

LACKOVIĆ: Istina, imao sam dosta ozljeda i to je nešto što me mučilo kroz karijeru. Međutim, apsolutno sam zadovoljan sa svime što sam postignuo i zaista ne bi ništa mijenjao. Život je takav, pun uspona i padova, ali mogu biti ponosan na sebe jer sam se nakon svakog pada podigao i nastavio s karijerom.

SPORTKLUB: Rekli ste da ostajete u rukometu, bit ćete pomoćni trener u Hamburgu. Koji su vam ciljevi u trenerskoj karijeri?

LACKOVIĆ: Ono što prvo moram napraviti je položiti A licencu za trenera kako bih imao pravo treniranja profesionalnih klubova. Sada ću učiti od Torstena i pokušati pomoći mlađim igračima Hamburga da budu što bolji. Veselim što ostajem u rukometu jer mi je taj sport zaista dao puno.

SPORTKLUB: Ostavili ste zaista dubok trag kao igrač u reprezentaciji, imate li ambicije postati izbornik jednog dana?

LACKOVIĆ: Uh, tek sam završio igračku karijeru. Daleko mi je to moram priznati, ali uvijek sam se dobro osjećao u reprezentaciji kao igrač i ne bi imao ništa protiv biti u nekoj trenerskoj funkciji. Međutim, sve u svoje vrijeme, sada se želim malo odmoriti i graditi kao trener, a nikad se ne zna što donosi budućnost.