Aktualni trener PPD Zagreba u razgovoru za Sport Klub govori o situaciji u svom klubu, osvrće se na nastupe Slovenije i Hrvatske na Europskom prvenstvu, ali i govori o brojnim stvarima koje mu smetaju u rukometnom svijetu

PIŠE: Ivan Blažević

Ako pitate Veselina Vujovića, pandemija koronavirusa nije mogla doći u gore vrijeme. Ovaj veliki crnogorski stručnjak, karizmatik koji iz ‘no name’ igrača radi zvijezde, a iz rukometaša izvlači snagu za koju ni oni sami nisu znali da je posjeduju, u rujnu prošle godine po drugi put je sjeo na klupu PPD Zagreba. Odbio je privlačne ponude iz Egipta, Poljske i Rumunjske kako bi se vratio u klub kojeg, kako sam kaže, smatra svojim. 

Već nakon nekoliko tjedana forma je osjetno porasla, a momčad je počela bilježiti rezultate, ili u najmanju ruku prikazivati igru kakva prije njega jednostavno nije bila prisutna. Zato će i sam Vuja u razgovoru za Sport Klub reći da je napretkom itekako zadovoljan, ali da mu je prekid svih natjecanja poremetio planove.  

“Moram reći da je za nas virus došao u najnezgodnijem trenutku. Stvarno sam bio zadovoljan napretkom, počeli smo igrati dobre utakmice, i s Flensburgom i sa PSG-om, pobijedili smo i Elveruma, povezali smo par pobjeda i u SEHA ligi i plasirali smo se na Final Four. Baš smo se zaletjeli u formi i imam dojam da smo počeli pokazivati punu kvalitetu koja jest limitirana, ali koju ipak imamo, i onda nas je korona zaustavila u svemu. U kojoj mjeri smo napredovali, teško mi je reći, ali nadam se da će se financijska situacija u klubu stabilizirati i da ćemo od iduće sezone s pojačanjima koja nam dolaze igrati puno zapaženiju ulogu i na europskom planu.” 

Dakle, dogovorena pojačanja (Senjamin Burić, Žiga Mlakar op.a.) ostaju na lageru i dolaze u klub? 

“Tako je, ali ipak biste to morali pitate neke odgovornije osobe iz kluba jer u ovom trenutku u ništa nisam siguran. Mi u velikoj mjeri ovisimo o budžetu grada koji je jedan od većih sponzora kluba. Zagreb je jedan od najpogođenijih klubova u Europi jer osim korone dogodio se i taj potres tako da ne znamo kakav će biti budžet i hoće li se svi ugovori u klubu moći ispoštivati. Može se dogoditi da klub predloži smanjenje ugovora i onda ne znamo tko će to prihvatiti, a tko neće.”

Usprkos prekidu svih natjecanja, hrvatski prvak trenira kako bi forma ostala u donekle prihvatljivim granicama, kako mišići ne bi atrofirali. Crnogorskog stručnjaka na telefon smo dobili netom nakon završetka treninga, a otkrio nam je i kakvi su planovi s obzirom na situaciju. 

“Evo baš idem iz Kutije šibica gdje smo odradili treninrg. Radit ćemo do kraja ovog tjedna, možda dan, dva duže, a onda igrači odlaze na rekao bih ipak zasluženi odmor, jer bez obzira što dva mjeseca nisu bili u punom pogonu, igrači su umorni. Bila je ovo specijalna situacija, kod igrača je proradila psihoza zbog situacije, obuzela nas je velika neizvjesnost jer nitko ne zna kada se rukomet nastavlja u normalnom obliku i nikome nije lako u ovoj situaciji, jer ipak im to predstavlja izvor prihoda i po život im je značajno.”

Kako uopće izgledaju treninzi u ovim neuobičajenim uvjetima?

“Mi se držimo pravila koje su nam nadležne institucije propisale, igrači i stručni stožer koriste različite ulaze dvoranu, ne okupljamo se svi odjednom u svlačionicama, treninge radimo, rekao bih u sportskom žargonu ‘na suho’, pazimo da ne bude kontakta između igrača. Više radimo na tehničko-taktičkim aspektima igre, vježbamo šut, predaju lopte i kretanja po terenu i neke mini-igre.”

Kako se EHF ponio u cijeloj situaciji? Na Final Four idu samo prve momčadi iz skupine, on će se odigrati netom prije Nove godine? Jeste li zadovoljni njihovim reakcijama i odlukama usred pandemije?

“Slušajte, dosta je bilo prigovora na odluke EHF-a, žalili su se i igrači i treneri i klubovi. Iz Federacije su pak rekli kako su poslali dopise svim Savezima, ali činjenica je da je sve učinjeno dekretno, da nije bilo mjesta nikakvim prigovorima i promjenama, a takav jednosmjeran način komunikacije i donošenja odluka sigurno šteti rukometu kao sportu. Ali činjenica je da nitko od tih Saveza nije reagirao, tako da nema smisla da ja sad pričam protiv EHF-a, jer svi snose zajedničku odgovornost.”

Vratimo se malo na EURO. Krenimo sa Slovenijom, jedna od najjačih, ako ne i najjača generacija u povijesti ove reprezentacije? Medalja je bila strašno blizu, je li se moglo i moralo ostvariti bolji uspjeh?

“Prije EURA sam smatrao da će se Slovenija morati jako pomučiti da prođe skupinu. Međutim, u čudnim okolnostima ispale su Danska i Francuska, i Slovenija je bila najbliže tomu da uzme medalju na Europskom prvenstvu, i nikad se lakše nije mogla uzeti. Nažalost, izgubili su posljednje tri utakmice turnira i čini mi se da izbornik Vranješ nije toliko znao momčad pa se previše oslonio na jednu postavu koja je igrala cijelo vrijeme i koja je u završnim i ključnim utakmicama turnira jednostavno bila preumorna. Šteta, moglo se do povijesnog uspjeha, ali Slovenija je dobra i ozbiljna reprepzentacija, ima igrače u najboljim godinama i sigurno je da na sljedećim natjecanjima može potvrditi svoju kvalitetu nekim novim odličjem.”

A sad vas moramo pitati i za Hrvatsku – je li vas iznenadio veliki uspjeh i kako ste vidjeli rukomet koji je Hrvatska prezentirala u Austriji i Švedskoj? 

“Kad nema Danaca i Francuza, onda bilo koja od ostalih reprezentacija koja je u malo boljoj formi i ima malo sreće može doći do velikog rezultata. Mislim da je Hrvatska odigrala dvije najbolje utakmice na prvenstvu, protiv Njemačke i Norveške. Rukomet Hrvatske u tim utakmicama bio je najbolji i najatraktivniji koji je uopće prikazan na cijelom turniru. Tu je bilo puno emocija koje su uvijek potrebne, iskorištena je i blizina Graza pa su navijači pokazali tu privrženost, taj patriotizam koji vas uvijek vuče k velikim rezultatima. Ono čega treba biti svjestan je da je konstantan rad preduvjet za daljnje uspjehe, Hrvatskoj je najveći problem trenutno širina i morate raditi na proširivanju tog bazena igrača koji će biti reprezentativni kalibar.”

Jesu li Španjolci zaslužili pobjedu u finalu, što je Hrvatska mogla bolje?  

“Što reći o Španjolcima, jedna nevjerojatna reprepzentacija koja je uvijek na nivou. Ako protiv njih odigrate savršenu utakmicu, možda ćete ih pobijediti, ali ako odigrate malo ispod tog nivoa, odmah gubite. Veliku snagu imaju u toj širini i rotaciji, kad pogledate prosjek odigranih minuta kod ključnih igrača Hrvatske, Duvnjaka, Mandića, Horvata, oni su svi igrali po 50 minuta u prosjeku. Španjolci su s druge strane bili na 30-ak minuta u prosjeku, možda nešto više od toga. Tako da je Hrvatska stvarno napravila svoj maksimum na turniru i ne bi tim dečkima ništa trebalo zamjeriti.”

Kako komentirate rukometna pravila i sve glasnije kritike na utjecaj sudaca u tom sportu? Zašto rukomet nije popularan na više kontinenata i nije na glasu kao neki drugi, mnogo unosniji sportovi? 

“Ljudski faktor je u rukometu najprisutniji od svih sportova, jedini sport na svijetu u kojem ti sudac odlučuje kad ćeš ti pucati na gol. Pazite, sudac odlučuje kad ćeš ti igrati obranu, kad napad i kad ćeš pucati na vrata, a trener nema veze s tim, pa to je potpuni apsurd! Dozvolili su nam da igramo sa sedmim igračem u polju, odnosno bez vratara. Ali pravila su nedovoljno jasna kod takve igre. U situaciji kad izgubite loptu, a vratar vam nije na golu i vi napravite prekršaj, automatski vam se sudi sedmerac. Nedostaje i atraktivnosti, zašto se ne bi pogoci iz nekog sjajnog skok-šuta ili cepelina vrednovali s dva boda. Tako bi, ukoliko gubite jedan razlike, u zadnjem napadu mogli pokušati odigrati neku akciju za pobjedu. Ovako ako gubiš dva razlike pola minute prije kraja, zna se da je gotovo.”

Što biste vi osobno promijenili po pitanju pravila za opći boljitak rukometa?  

“Smatram da bi treneri morali imati challenge. Pazite, vi kao trener vidite da je protivnički igrač nagazio na šest metara prilikom šuta i onda kad na to ukažete, još dobijete opomenu i pogodak je priznat, to je dvostruka kazna i jasno je da mi treneri nekad izgubimo živce. Trebali bi se ugledati na tenis i odbojku, ondje se situacija ponovno pogleda i svi vide istu stvar pa ne ostanu nikakvi repovi. Ako niste u pravu, priznaje se pogodak i nemate challenge do kraja utakmice. Ako ste recimo u pravu, vraća vam se challenge i poništava se pogodak, eto to bi bio neki idealni scenarij tog segmenta suđenja po mom ukusu. Nažalost, suci imaju više utjecaja na igru nego treneri”, objasnio je Vujović, ali ni tu nije stao:

“Pazite, imamo tri time-outa po utakmici, a u jednom poluvremenu možete iskoristiti najviše dva. E sad, ako ti primjerice do 55. minute iskoristiš samo jedan time-out, onda u posljednjih pet minuta možeš iskoristiti jedan time-out, a drugi ti se oduzima, pazite apsurda! Pa zašto je ne bih imao svoj time-out u presudnim trenucima susreta ako sam ga čuvao za dva zadnja napada. Meni ostanu dva kartona za time-out i u zadnjih pet minuta dolazi delegat i uzima mi jedan taj karton, pa toga nema nigdje na svijetu! Ne želim da ovo interpretirate na krivi način kao što to mediji rade, jer me onda EHF uzme na zub. Ja ne govorim ništa protiv njih, samo me smetaju ta pravila, a EHF bi na to mogao utjecati i malo više približiti rukomet i nama i navijačima. Radi se samo o tome da bi se mogli savjetovati s trenerima i stručnjacima na glasu. Ondje je mnogo starijih ljudi koji su se bavili rukometom prije mnogo godina, a ja sam uvijek za to da se okreće mladosti”, zaključio je Vujović za Sport Klub.