Sander Sagosen bit će ključ Norveške u polufinalu protiv Červara i društva, a najveća odgovornost past će na Domagoja Duvnjaka

U petak od 18 sati ponovno ćemo uz naše Kauboje gristi nokte i derati glasnice, i to po prvi put nakon 2017. godine, kad smo posljednji put igrali polufinale na nekom velikom natjecanju.

Prošle su tri godine, no tužnu parišku noć još uvijek pamtimo kao da je bila sinoć, posebno samu završnicu. Zlaja Horvat imao je sedmerac pri izjednačenom rezultatu kad je već isteklo vrijeme, no Bergerund se ispriječio njegovom udarcu, a Norveška je u produžetku pokazala karakter i otišla u finale Svjetskog prvenstva. Sutra se pruža idealna prilika za sportsku osvetu.

I prije no što krenemo u ozbiljniju analizu, jasno je tko je čovjek s kojim počinje i završava svaka priča o norveškoj rukometnoj reprezentaciji. Sander Sagosen na ovom je turniru suparničku mrežu zatresao već 51 put, dakle zabija preko osam pogodaka po utakmici, a njegova lucidnost i nepredvidivost u trenucima kad se čini da Norvežani nemaju što u napadu ostavlja bez daha. Uz to je strašno brz, a topovski udarci, što s parketa što iz skoka, brane se jedino ako vratar unaprijed pogodi stranu, iako i tada vrlo rijetko.. Dakle, zaustavimo li Sagosena, zaustavili smo pola Norveške. S obzirom da igra na srednjem, jasno je na koga pada najveća odgovornost. Naš kapetan i prednji čovjek u obrani 5-1 Domagoj Duvnjak od iduće će sezone dobiti Sagosena kao suigrača ali i veliku konkurenciju u njemačkom Kielu, ovo mu je možda prilika da mu pokaže zube. 

Jasno, nisu stvari tako jednostavne. Sander protiv Slovenije uopće nije ulazio u igru pa su ih svejedno pobijedili. Dobro, Slovenci su odmarali pola svoje momčadi, no to je neka druga priča.

Igra Skandinavaca na ovom je turniru čudesna, bez obzira što je izbornik Christian Berge na EURO morao bez desnog vanjskog Kenta Robina Tonnesena, pivota Byartea Myrhola, drugog desnog vanjskog Magnusa Roda… Njihov izostanak nimalo se ne osjeti, ona upozoravanja kako nismo jedini koji se žale na ozljede uoči početka turnira zaista dobivaju na težini kad se pogledaju Norvežani. Sagosen i društvo nezaustavljivo jure kroz turnir. Kao ni Kauboji, ni oni još nemaju poraza, ali u sedam utakmica imaju svih sedam pobjeda! Igra im je strahovito brza i protočna, Bergerund čini čuda na vratima, 10-ak kontri po utakmici je neizbježno, a kad ‘zašteka’ na punu zonu, pojavi se joker Sagosen.

Kako igrati? Najjednostavnije bi bilo reći da moramo odigrati utakmicu kao s Njemačkom, ali puno ušminkanije, čišće, bez toliko pogrešaka, s većom učinkovitošću u situacijama s igračem više i kod naših sedmeraca. Na Norvežane se mora ići čvrsto, pod cijenu grubog prekršaja ako ih se drukčije ne može zaustaviti, a posebnu pozornost posvetiti defanzivnoj reakciji nakon pogotka, jer Norveška tranzicija i ‘brzi centar’ su munjeviti i ne ostavljaju ni sekunde prostora za predah.

Što se napada tiče, Norvežani su zasigurno primjetili našu slabost – nesnalaženje kad nam se odsiječe jedan od vanjskih igrača, stoga ćemo puno ovisiti o stanju Igora Karačića. On je taj koji svojom hitrinom i beskompromisnošću može probiti obranu kad se čini da su sve rupe zatvorene, kad se nema kome dodati. Rekao je da će polufinale igrati i na jednoj nozi ako treba. Neka tako bude i s drugim igračima. Neka se za finale bore bez zadrške i neka odbiju biti poraženi! Pa ako treba da kasnije svi s jednom nogom igramo finale. Od posljednjeg je prošlo deset godina, bilo bi vrijeme…