Ove godine teško ćete stići do Pekinga u vrijeme Zimskih olimpijskih igara. Sve i da ste tamo, teško da ćete se moći ponašati kao pravi turist. Ali, ova stranica gastrokutka možda će vam poslužiti nekada u budućnosti.

Kuhinju Pekinga nazivaju još i kuhinjom glavnog grada. Više od 500 godina prehranom su na ovom području prevladvala jela napravljena od mesa, po ugledu na prehrambene navike vladajuće klase. Mongolski vladari preferirali su janjetinu, čak 80 posto hrane pravilo se od ovog mesa, a prave se i danas na razne načine. Ono što ih čini različitim od janjetine koja se priprema kod nas su specifični začini. Postepeno su u ishranu uključena i jela od svinjetine, posebno od vladavnine dinastije Ćing. I danas se u restoranima u Pekingu može pronaći neki od specijaliteta od svinjetine spremljen u keramičkim posudama na način iz ovog perioda.

Kako se Peking razvijao postajao je i stjecište brojnih svjetskih službenika koje su pratili iskusni kuhari. Svako od njih je na svoj način obogatio tradicionalnu kuhinju Pekinga.

Što ne smijete propustiti?

Pekinška patka nešto je što ne smijete propustiti. Kažu lokalci ako niste probali ovo jelo isto je kao i da niste vidjeli Kineski zid. Prvi gurman će kroz ovo jelo upoznati kinesku kulturu, kuhinju i običaje. Prema jednom predanju, pačetina je zamijenila guščje meso, a sam običaj pečenja Kinezima je predstavio Marko Polo u periodu dinastije Yuan (1271.-1368.). Druga teorija pretpostavlja da je ova receptura starija i da datira još iz perioda sjevernih i južnih dinastija i perioda 420.-589. godine.

Roštilj na pekinški način specifična je mješavina janjetine i junetine. Meso se sječe na trake i marinira u soja sosu, vinu, soku od đumbira, šećeru i sezamovom ulju. Prvo se prži luk sjeckan na trakice, a zatim se dodaje meso sa svim sosovima iz marinade. Često se služi uz krastavac i lepinje od rižinog brašna. Zbog duge tradicije ovakva vrsta roštilja veoma je popularna u cijeloj Kini, a priprema se od vremena dinastije Ming nakon čega je postala popularna i među običnim ljudima.

Tanghulu, ili bing thangulu u doslovnom prijevodu zači ušećereni glog na štapiću. Originalno potječe iz vremena južne Song dinastije i često se zimi jede kao slatka užina. Bobice gloga preljevaju se rastopljenim šećerom koji se suši na vjetru i steže od niskih temperatura pa se dobija slatka, ledena poslastica.

Slatkiši koji imaju tradiciju dužu od 600 godina su figure od topljenog šećera pripremljene na veoma specifičan način. Jedan od najviših službenika Ming dinastije, Liu Bo Ven tvorac je ovog slatkiša. Bar tako kaže legenda. Mala količina rastopljenog šećera stavlja se na malenu špatulu, ruke se umoče u šećer u prahu i zatim se slatkiš oblikuje. Tek tada slijedi onaj spektakularni dio – usnama se puše u jedan kraj figurice kako bi se u šećeru stvorili mjehurići i kako bi mu se dao oblik. Slijedi dalje oblikovanje koje ovisi o tome kakav izgled tvorac želi dati svakom pojedinačnom slatkišu – čovječuljci, sobovi, zlatne ribice, lampioni, samo su neki od najpopularnijih oblika.

Zemlja čaja

Tradicija ispijanja čaja nenadmašna je u Kini i duža od tisuću godina. Od lijeka je čaj evoluirao u svakodnevno piće i vjerojatnoo ne postoji ukus i vrsta čaja koju ne možete pronaći u Kini.

Du jiang ili sojino mlijeko također je nešto što ćete pronaći svuda. Može biti slano ili slatko, kombinirano s malim poslasticama ili kao napitak uz doručak. Lokalci će ga češće piti slatkog. Pravi se od osušenih sojinih semenki prelivenih vodom, a zatim se u njega dodaje med.

Suanmeiting, napitak od dimljene šljive tradicionalno je piće koje kao dodatke ima šećer, lažnu božinovku i razne druge sastojke, po izboru domaćina.

Za one koji ipak više vole pivo, tu je Tsingtao, prepoznatljivi brend koji se izvozi u 62 zemlje svijeta. Lager u njemačkom stilu, dovoljno gorči i lako se pije.

Naravno, ovo su samo neka od tradicionalnih jela, ona koja ćete naći praktično u svakom restoranu u Pekingu.