U povijesti Zimskih olimpijskih igara malo je sportača i događaja koji su se uspjeli izdići iznad samog sporta, a posebno onih natjecatelja koji su potpuno zasjenili čak i osvajače zlatne medalje. E to je priča o bob timu Jamajke iz Calgaryja 1988.

Piše: Vladimir Vesić

Kladim se da se mnogi kada spomenete natjecanje u bobu te 1988. neće sjetiti tko je osvajao medalje, ali sam prilično siguran da bi gotovo svi uglas rekli da im je prva priča bob Jamajke. Ova karipska zemlja, poznata po izvanrednim sprinterima, nije bila jedini debitant u bob takmičenju, ali je svakako ostavila najjači dojam. Možda i zbog toga što je na jedan krajnje simpatičan način ovjekovječena u kultnom filmu Cool Runnings, ali vjerojatnije zbog toga što se Jamajka preko ove četvorice momaka prvi put našla na Zimskim olimpijskim igrama.

Cool Runnings je svakako doprinio da zavolimo ovu priču, pa i samu Jamajku, za čije natjecatelje se uvijek navijalo na ovim prostorima kada su sprinterski okršaji u pitanju, posebno kada su naspram njih natjecatelji iz SAD-a. To je i logično jer je Jamajka uvijek predstavljala Davida, koji je nerijetko obarao Golijata na leđa. Ali bob tim Jamajke te 1988. u Calgaryju zaista je bio David u odnosu na velike favorite poput SSSR, Švicarske, Istočne Njemačke, pa i Amerikanaca. Ali kada se s filmskog platna vratimo u realnost, onda se mirne duše može reći da su bobisti iz Jamajke zaista bili hit u Calgaryju. I to ne samo zbog toga što su se tamo pojavili.

Kada se uzme u obzir kako je uopće sastavljena bob ekspedicija, od toga da se nitko živ nije prijavio za natjecanje, do toga da realnih uvjeta za bavljenjem ovog sporta na Karibima ni nema, onda nije ni čudo da je njihova pojava izazivala izvjesnu količinu sprdnje kod onih kojima je bob čitav život. Ne onakvu kakva je predstavljena u Cool Runningsu, ali ona je sigurno postojala. Naravno, to nije jedina razlika između onog što se događalo u filmu i u stvarnosti.

Najzaslužniji za slanje jednog od najpoznatijih bob timova svih vremena je biznismen s Jamajke George Fitch, koji je tu ideju lansirao, a kasnije i financijski pomogao ostvarenje iste. Jedna od najvećih prepreka bilo je traženje natjecatelja. Nije bilo lako naći četvoricu koja bi se izložila riziku, što blamiranja, što i mnogo opasnijem u vidu neke teške ozljede, s obzirom da su teško mogli naći nekoga tko je i dva puta sjeo u bob.

U pomoć su priskočile oružane snage ove zemlje, iz kojih su došla trojica Dudley Stokes, Devon Harris i Michael White. Zanimljivo, Stokes se borio i za ljetnje igre, koje su se iste godine održavale u Seulu, ali nije prošao. Četvrti član bio je Casewell Allen, međutim on se ozlijedio na završnom testu prije početak Igara, koji se odradio na zamrznutom jezeru. Srećom, sa ekipom je pošao brat Dudleya Stokesa Chris, da bodri ekipu, pa je dobio priliku ispisati povijest.

Jamajka se natjecala i u dvosjedu i četverosjedu. Sam film Cool Runnings bavio se samo četverosjedom, ističući da je tim Jamajke jedini sa Kariba koji je sudjelovao na tom natjecanju. To jest djelimično bila istina, ali samo kada je četverosjed u pitanju, jer je u konkurenciji dvosjeda bilo još egzotičnih zemalja. Jamajka se u dvosjedu, koji su činili Stokes i White nije obrukala, jer je završila na 30. mjestu od 41 posade, ali u povijesti Igara mnogo više se pamti četverosjed. Možda i zbog toga što je od treće vožnje izravno praćen na američkoj televiziji, jer je hokejaški tim SAD-a ispao ranije nego što se očekivalo s turnira, pa je odlučeno da je bob Jamajke najveća priča.

U prve dvije vožnje postigli su 24. i 25. vrijeme od 26 posada. Ali treća vožnja bila je spektakularna. Iako je Stokes ozlijedio rame, odlučio je nastupuiti te tako osigurao posadi priliku za nešto više. Odlično su krenuli, bili su u jednom trenutku i sedmi. A onda se dogodio stravična nesreća u osmoj krivini. Bob je udario u krivinu, a potom i u devetu i prevrnuo se naopačke. Izgledalo je da bi ova zimska bajka mogla imati horor kraj, a o fatalnom ishodu razmišljao je i sam Fitch, koji je kasnije rekao:

“Već sam video da su gotovi. Samo sam u tom trenutku razmišljao kako da se obiteljima pojavim pred očima, jer sam ih natjerao u ovu avanturu.”

Međutim, ‘četvorica veličanstvenih’ su se, na radost svih prisutnih, digli i došetali do cilja s bobom. Malo drugačije nego što je u filmu prikazano, gdje su nosili bob, ali su svakako zavrijedili ogroman aplauz. Na kraju su ostali bez plasmana, ali trajno upisani u povijesne sportske knjige.

Koliki su utjecaj imali na ovaj sport u Jamajci, najbolje pokazuje činjenica da su na kasnijim igrama postali gotovo standardni učesnici. Bilo ih je na Igrama 1992., 1994., 1998., 2002. i 2014. godine, a na poslednjim igrama u Sočiju učestvovala je, između ostalih i Natalia Stokes, kćerka jednog od junaka ove priče, Chrisa.

Ono što je do Calgaryja djelovalo kao san, ostvarilo se prije ravno tri desetljeća. Sada Jamajka sanja, doduše još stidljivo, medalju. Ali sada u ovoj karipskoj zemlji znaju da su snovi ostvarivi i zimi, tako da tko zna, možda neka naredna generacija, jednog dana povede bob Jamajke i do pobjedničkog postolja.