Je li mogao 'igrati na ziher'? Mogao je, ali Tin Srbić bi izdao sebe. Izabrao je najtežu vježbu koja ga je koštala sna o olimpijskom zlatu

Finale preče na Olimpijskim igrama 2024. u Parizu izgledalo je kao klasični Ruski rulet. Osmorica u finalu, među njima svjetski prvak, olimpijski doprvak, naša uzdanica za medalju u Parizu Tin Srbić. Nastupao je kao sedmi, predzadnji u finalu.

Krenuo je Tajpežanin Chia Hung-Thang, inače odličan ove godine,  dobro je počeo, ali u u drugoj trećini svoje vježbe je pao. Japanac Oka koji je prije toga već osvojio broncu na ručama je završio svoj nastup. Nije bio bajan, ali je vodio. Kolumbijanc Angel Barajas je završio vježbu s greškicama i imao je 14.333 kao i Japanac. Ali to je bilo drugo mjesto. Cipranin Georgiu je pao u doskoku i finale se razvijalo jako dobro za Srbića. Japanac Sugino kao peti u finalu je bio u jako dobroj poziciji. Bio je to ‘kamikaza‘ stil, sletio je prije reda.  Dva Kineza i Srbić za kraj. Već smo vidjeli postolje, pa čak i najvišu stepenicu. Doskok prvog Kineza završio je na koljenima, ali ostala je šansa.

A onda je dečko u plavom izašao na preču. Robert Seligman, bivši sjajani gimnastičar, koji je bio sukomentator mu je poželio sreću. I odmah je otkrio da je Srbić odlučio izvesti najtežu moguću vježbu. Je li mogao ‘igrati na ziher’? Mogao je, ali to onda ne bi bio Tin Srbić.

“Trener Lucijan Krce i ja krećemo s pripremama za najtežu vježbu koju mogu izvesti s težinom 6.6. Mi i ne znamo za drukčiju filozofiju u finalima, jednostavno moraš ići na najjače, na sve što znaš“,– rekao je 28. srpnja 2024.
Negdje na sredini vježbe ruke jednostavno nisu slušale, promašio je preču, te se strmoglavio u provaliju pariške dvorane.

“Što je s tom spravom danas, kao da nešto nije uredu – pitao se Seligman?”

Nevjerojatno, jedan za drugim su padali ko kruške, nije nam bilo jasno. Tek kada je aterirao na strunjaču naš Tin u grlu se stvorila knedla.

“Nevjerojatno, Tang je pao i uzeo broncu, nije bio ni blizu da ulovi prečku kao ni ja. Čovjek nije pao cijelu sezonu. Bili smo nas dvojica najbolji ove sezone. Popadali su ljudi koji su strojevi. Ja to nisam vidio u životu, a evo dogodilo se na Olimpijskim igrama. Ma ne znam, valjda bih s ovim laktom sada napravio to što je trebalo. Idem sad u sobu malo plakati i sutra sve ispočetka. To se ne bi dogodilo na Challenge Cupu u Donjoj Bistri.”

Ali se nažalost dogodilo u Parizu 5. kolovoza 2024. Kroz glavu prolete četiri godine, u ovom slučaju tri jer je Tokio bio 2021., svako jutro kada Srbić odlazi u dvoranu i bavi se vjerojatno jednim od najtežih sportova. Netko tko je ikada ušao u gimnastičku dvoranu vjerojatno znaju što priča Srbić i kako se osjeća.

Tin je jedan od onih koji ne skrivaju emocije –  “idem plakati u sobu”, ali rečenica, vidimo se 2028. godine u Los Angelesu je poruka – ovo sam ja izabrao i želim se svako jutro buditi s tim motivom da mi nešto ipak nedostaje.
Gimnastika je sport u kojem nema milijunskih ugovora, nema velike slave, postoje samo Olimpijske igre. I zbog toga će Tinu Srbiću proći četiri godine, ali ovaj ponedjeljak – nikad. .