U novom podcastu Sport Kluba gost je bio bivši hrvatski košarkaški reprezentativac i član Bologne Rok Stipčević.

U novom podcastu Sport Kluba gost je bio bivši hrvatski košarkaški reprezentativac i član Bologne Rok Stipčević. U nešto manje od sat vremena otkrio je našem Saši Živku kako je izgledao proces karantene u Italiji, dotaknuli smo se talijanskog košarkaškog prvenstva, ali i reprezentacije.

Kakav je proces prekida prvenstva, proces ulaska u samoizolaciju u Italiji…

Stvari su se počele komplicirati krajem drugog mjeseca. Kako je veliki broj klubova iz Lombardije, bilo je jasno da se utakmice početkom ožujka teško mogu igrati, jer je naređeno da nitko iz crvene zone ne može napuštati svoje mjesto. Tada je došla poruka da će se pauzirati sve utakmice, a sva Italija je zatvorena.

Kako ste uspjeli otići iz Italije?

Vlada je 7.4. odlučila da je liga gotova i poništena. Tad sam zatražio potvrdu od hrvatskog konzulata u Milanu i dobio dopuštenje jer sam bio negativan na koronavirus. Morao sam proći još dodatne provjere na granici, ali to je proteklo u redu.

Jučer je potvrđeno da je prvenstvo poništeno, u Njemačkoj će možda nastaviti. Bi li se moglo dogoditi da klubovi ne opstanu?

Njemačka liga i njihovo financiranje je drugačije od talijanskih. U Italiji je puno ekipa financirano od prodaje karata pa je došlo do dogovora da je bolje prekinuti kako bi se sačuvao dio budžeta jer će se sačuvati plaće, ako ništa drugo.

Armani fiancijski odskače, ali su tek četvrti ove sezone, što se s njima događa?

Armani je u konstantnim problemima već sezonama. Sastavljaju se moćne ekipe s odlično plaćenim igračima. Skidam kapu Giorgiu Armaniju koji i dalje ulaže i ne odustaje. Uzeo je igračima 6% godišnjeg ugovora i to je donirao dok su ostali klubovi uzeli oko 20%. Nedostaje im jezgra domaćih igrača koja bi tamo trebala biti dulje vremena. Baš su takvi klubovi u vrhu. Teško je s potpunom rekonstrucijom sa svakim novim trenerom nešto napraviti.

Što Talijanima nedostaje za iskorak u Europi?

Sve se podiže u Europi, ali ta jezgra domaćih talijanskih igrača nedostaje jer će se drugačije odnositi i dati primjer strancima koji dođu tamo. U Španjolskoj kostur čine Španjolci i vidi se koliko su dobro i u Europi. U Italiji sve ekipe se previše mijenjaju i teže renoviranju.

Rivalstvo Virtusa i Fortituda?

Bologna prati košarku 24 sata dnevno. Svi su ili navijači jednih ili drugih. Fortitud je klub običnih ljudi, a Virtus više klase, pa je atmosfera bolja u Fortitudu. Grad je iznimno pozitivan i energičan. Netrpeljivosti između klubova postoje. Ipak trebamo izbjegavati neugodne situacije i ići gdje je manje ljudi kad se družimo.

Koliko pamte Repešu koji je proglašen i najboljim trenerom Fortituda?

Jako ga cijene. Imaju visoko mišljenje i uvijek će smatrati Repešu kao vrhunskog znalca i poznavatelja košarke.

Usporedba Zadra u tvoje vrijeme i sada…

Pratim Zadar svaku utakmicu. To je moj klub koji mi je puno dao, kao i ja njemu. Od 2003. do 2010. sam bio tamo u ‘zlatnom razdoblju’. Jako dobra košarka i klupska i individualna kod mene. Žao mi je što danas nije tako dobra situacija.

Gdje je problem u Zadru s razvojem mladih?

Nedostaju rezultati glavne, prve momčadi. Tada je jako teško privući i mlađe. Gubi se zaljubljenost u košarku. Djeca se ne poistovjećuju s klubom i tako se gube možda i neki vrhunski igrači. No, ipak ne možemo kriviti samo klub, iako je to jedan od razloga, svakako.

Omladinske škole u Hrvatskoj u odnosu na one u Italiji?

Nisu Talijani odličan primjer rada s mladim igračima. Baziraju se na prve momčadi i na strance. Mladi igrači paze se i razvijaju puno više u Litvi i Turskoj. Posebno Litva. S tim sam ostao oduševljen kad sam vidio. Svaki trening je praćen i sniman. Svi žive to.

U Turskoj se glavni klubovi fokusiraju na strance, ali ostatak lige sve više prilike daju mladim igračima?

Tu je Banvit. Kad sam ja bio tamo 2013/14 imali su sjajne mlade igrače koji su mogli konkurirati već i seniorima. Kad ih je zatekla kriza povukli su mlade igrače i nadoknadili te nedostatke. Odličan primjer kluba koji daje šansu mladima.

U Hrvatskoj postoji mišljenje da ne treba stranac u reprezentaciji, kakvo je vaše mišljenje o tome?

Nije dobro da ja odlučujem ili pričam o tome. Ta odluka bi trebala biti suglasna. Mislim da Hrvatska treba igrati s hrvatskim igračima. Imali smo slučajeva i prije da su igrali stranci pa rezultati nisu bili ništa bolji.

Pozicija playa u Hrvatskoj, vraćen je Ukić, koliko je zaista to velik problem za Hrvatsku nedostatak pravog playa?

Skidam kapu Ukiću koji se s guštom i entuzijazmom vratio u reprezentaciju. Mislim da mu je mjesto tamo. Nema boljeg od njega trenutno na toj poziciji. Slažem se da je bila jedna od slabijih pozicija zadnjih 15-ak godina, ali to nije razlog što nema rezultata. To se govori da bi se skrenuo problem s bitnijih stvari. Postoje načini za kompenzaciju playa. Ali to je tema koja nije za igrače.

Poraz od Čeha 2015. do OI 2016. kakva je razlika?

Te 2015. smo obećavali jer smo dobili lagano Litvu u Litvi pred punom dvoranom, ali niz ozljeda i problema pred Češku, Bogdanović, Šarić, Simon, Tomas, sve ključni igrači, jednostavno previše nesreće jer bi, da toga nije bilo, išli u borbu za medalju. Kasnije se manje očekivalo, ali smo prošli kvalifikacije i došli na OI u Riju koje ćemo pamtiti cijeli život. Šteta 1/4 finala.

Kako gledate na odnos FIBA-e i Eurolige jer je košarka najviše oštećena?

Ne mogu se koristiti najboji igrači, ali se gubi i bit. Ne ulazi se u dubinu problema sa strane. Obični gledatelji i sponzori gube interes. Nema smisla ovo sve nikome, od igrača do gledatelja. I jedni i drugi snose krivicu. Možda nešto više čak Euroliga.

Mršić je odveo reprezentaciju na NBA ljetnu ligu. Koliko je to bilo bitno?

Odlična ideja da se suprotstave igračima koji su željni dokazivanja. Nemaš opterećenje rezultata jer možeš igrat opušteno svoju igru. Dvije pobjede u kvalifikacijama i pozitivna energija nakon toga pokazatelj su da je bilo uspješno.

Koliko znači za Hrvatsku da što više naših igrača igra u NBA?

Dobro bi bilo da svi iz NBA igraju za reprezentaciju. To su momci koji zaslužuju i dokazuju da mogu biti u NBA. Svaka čast Bojanu. Utah je vrhunska sredina za njega. Cijeli sistem tamo mu sjajno odgovara i to se vidi na statistici. Što više igrača je tamo, to je bolje. Tako se dobije i veći broj mladih zainteresiranih za košarku. Vežu se za svoje uzore.

Bojan je ogledan primjer kako se gradi karijera postepeno za razliku od nekih mlađih koji su odmah išli u NBA…

Nema pravila oko toga kako bi se trebalo odlučiti na NBA. Žižić i Zubac se nisu snašli u Europi pa su u NBA u sasvim dobri. Nije Bogdanović pravilo, ali ja jesam za stepenasto penjanje, no, nema pisanog pravila i nije da se to tako mora. Svi smo drugačiji na različite načine, psihički i karakterno i nije svima jednako.

Kakvi su izgledi Hrvatske za OI?

Najviše se pribojavam Ace i Brazila. On bi živio za Split i tu energiju prebacio na igrače. Pitanje je zbog odgode s kojim će se igračima pojaviti jer su već u godinama. No, Hrvatska u punom satavu bi se kvalificirala.

Petrović inzistira na svim dostupnim igračima, veteranima, dok se kod nas teži pomlađivanju, zar nije bitno da igraju uvijek najbolji?

Pa da, tako je. Pobornik sam toga da igra tko može. Uvijek se očekuju najveća natjecanja i postignuća, zato moraju igrati najbolji. Kako su očekivanja uvijek najveća, mora igrati onaj tko je najbolji jer ako damo priliku mladima, onda ne smije biti očekivanja ni kritiziranja, a naš mentalitet traži ono prvo.

Planirate li se vratiti u Zadar?

Treniram jako i planiram igrati još jedno 4 do 5 godina. Sljedeće sezone bih još htio u Italiju. Ide za sad sve u tom smjeru. Ostalih razgovora ili ponuda trenutno nema. Tako da povratka u hrvatsku košarku nema za sada.

Reprezentacija?

To je čast. Koja god pozicija bude ja sam na raspolaganju. Nikad nisam rekao ne i nikad neću reći ne reprezentaciji.