Hrvatski gimnastičari Filip Ude i Tin Srbić bili su gosti Sportklubovog podcasta, a voditelj je novinar Ivan Blažević. Dečki su pričali o brojnim temama i bilo je vrlo zanimljivo te poučno. Pogledajte, a i pročitajte najzanimljivije trenutke ovog razgovora.

Gosti u Podcastu Sportkluba bili su naši sjajni gimnastičari Filip Ude – zlatni olimpijac iz Pekinga 2008 i Tin Srbić – svjetski prvak iz Montreala 2017 i aktualni viceprvak iz Stuttgarta prošle godine.

Kako ste, kako provodite vrijeme u karanteni, koliko vam sport nedostaje i kako nadoknađujete te aktivnosti inače koje su vam svakodnevne?

FILIP – Mislim da nitko nije očekivao tu karantenu, još dok su pričali o tome mislio sam nema šanse, kao na nekom filmu, ali eto to se dogodilo i ne znam. Sve je to čudno, strah me kako će sve to funkcionirati kad se vratimo u normalu, koliko će dugo trebati ljudima i svima da se naviknu. Evo nama kao i svima, zabranjeno nam je trenirati. Nama sportašima, pogotovo u gimnastici tjedan dana ako ne treniraš treba ti bar mjesec i pol da se vratiš pa evo sad računajte, ne radimo mjesec dana, dakle pola godine smo out. Hvala Bogu, sva natjecanja su prebačena na jesen, to se nikad nije dogodilo, čak je i Olimpijada odgođena. Tako da stvarno jako čudna vremena, a vrijeme kratimo doma, radimo elemente snage. Uglavnom je dosadno, kad je lijepo vrijeme prošetamo da skratimo ovo vrijeme u izolaciji.

Isto pitanje za Tina. Kako ti provodiš ovo vrijeme, koliko ti teško pada karantena?

TIN: Pa evo, moram se složiti s Fićom (Filipom) da sam mislio kada je to krenulo, kad su prve vijesti bile iz Kine da to nije strašno i ne bude došlo do nas, kako neće biti prestrašno. Kad se krenulo širiti bilo je jako čudno, posebno prvih tjedan, dva. Ja sam veliki fan sporta, gledam sport, a i treninzi su moja ovisnost. Sad nema ničega i sad eto malo snimke gledam.

Moram te prekinuti Tine na Sportklubu prenosimo bjelorusku ligu, možeš uživati u majstorijama iz Bjelorusije.

TIN: U životu sam pogledao pet tekmi iz bjeloruske lige i to sam upravo sada dok ovo traje. Eto, pratim koliko mogu, čudno je i doma, napravim neke vježbice, razgibavanja i slično. Ali kao što Fićo kaže, nama gimnastičarima to previše ne znači, navikli smo na dvoranu, trebat će nam jako dugo da se dovedemo u formu. Dobro je što su natjecanja prebačena za jesen pa čemo imati vremena, a i vidimo da situacija ide na bolje. Nadam se kroz tjedan, dva da će se otvarati dvorane.

Dečki gdje se nalazite, Filipe ti si iz Međimurja, ti si u Čakovcu ili?

FILIP: Doma sam, doma sam. Bili smo prije mjesec dana u Azerbajdžanu. Znači, uđemo u finale na Svjetskom kupu u Azerbajdžanu i bili smo jako sretni, a onda nas potjeraju doma (smijeh), otkažu turnir. Uhvatili smo zadnji vlak da ne moramo u izolaciju i baš na granici nas pitaju koja je prva destinacija, mi kažemo Azerbajdžan, a oni da nam je sretan dan jer nismo na popisu. Eto, bar to.

TIN: Ja sam cijelo vrijeme u Zagrebu i taman prije dva, tri tjedna kad je počela mjera da ne smijemo iz županija u županiju, upravo vikend prije dogovarao se s frendovima na Krk, nema tamo puno ljudi, možemo se zabaviti, opustiti. Na kraju gledam da smo otišli ne bi se mogli vratiti, ali na kraju ispalo da smo se mogli vratiti na mjesto prebivališta. Dobro je ispalo. Uglavnom sam tu, odem malo kod svojih u Dubravu i to je to.

Kao da korona nije bila dovoljna sad se i potres taj dogodio, Tine ti si sigurno osjetio, ti stanuješ u Dubravi, a epicentar je bio u Sesvetama pa daj nama reci, čak je bio jedan i danas. Reci nam kako si reagirao danas, a i na taj prvi koji je bio 5.5 po Richteru?

TIN: Nisam bio u Dubravi, nego sam taj vikend bio u stanu u Kuštanovoj na sedmom katu. Ujutro se sve zatreslo, potres me probudio, nikad nisam ništa slično doživio u životu. Prvo sam sjedio deset, petnaest sekundi na krevetu, da skužim što se dogodilo, samo sam odjednom čuo ljude kako vrište i trče van pa sam i ja krenuo. Čak je jedna žena čekala i lift jer se ne može sama spustiti, čudno sve. Ja sam izletio van kratkih rukava, a vani minus dva, a onda sam uzeo auto i otišao kod svojih. Mi smo u prizemlju pa nije bilo mojima strašno, sestra je čak prespavala. Čudna situacija.

Filipe ti si u Čakovcu i tamo se zatreslo, kako si ti to preživio?

FILIP: A preživio sam kao i svi (smijeh). Probudilo me isto, krevet se drmao i luster. Žena i ja se pogledamo i pitamo što je to bilo. Izašli smo van pa se vratili, kćer je spavala, onda se dogodio drugi, već smo bili na nogama. Rekli smo sami sebi ako se još jednom zadrma idemo na ulice. Doživio sam već potres prije tri, četiri godine u Čakovcu, isto se sjećam da se sve drmalo i da je voda se počela brčkat, ali hvala Bogu ništa strašno, eto to su moja iskustva.

Znamo da je Petrova bolnica stradala u potresu, Tine čitao sam da ćeš biti dio humanitarne akcije koju organizira udruga Dinamovih navijača pod imenom “Dinamo to smo mi”, koliko znam bit će i tombola, reci nam nešto više o tome?

TIN: Bit će, da. Javio mi se Sanjin iz udruge “Dinamo to smo mi” ništa specijalno, prijedlogom na WhatsUppu hoću sudjelovati, tako da, to su ljudi koje strašno poštujem. Ja želim pomoći tim ljudima, ali vidim koliko je malo njih koji si daju truda organizirat tako nešto. Mi sportaši dajemo rekvizite, dres i slično, a onda će na tombolu se postizati cijena. Mislim da se konkretno radi o inkubatorima za djecu, opet su tu navijači pomogli. I eto ako se budem trebao pojavljivat u medijima da im pomognem, tu sam naravno, objeručke sam prihvatio. Nevjerojatno je koliko su ti ljudi dobri, osjećaju empatiju pa eto tko god može od sportaša da se priključi akciji.

Hvalevrijedna akcija, apsolutno. Idemo sad dečki prijeći na sport kojim se vi bavite, gimnastika, krećemo od mlađeg člana. Tin čuo sam da si se htio baviti nogometom pa i hokejem, sad koliko su te glasine istinite, što se točno dogodilo, kako si završio u gimnastici?

TIN: Pa to je bilo tad. Ako sam ja krenuo s gimnastikom kad mi je bilo četiri godine, eto tata me htio na nogomet sa tri, a i sam sam bio nižeg rasta pa su mi rekli da pričekam dok narastem s nogometom. Isto je bilo i za hokej, tata je valjda volio taj sport. Ipak, sve je počelo preko oca, poznavao je jednog trenera u maloj dvorani i pitao ga jel bi ja mogao trenirati, ovaj je rekao može. U početku je to bila igra, stekao sam prijatelje, ali zavolio sam to. Treneri su primjetili talent i prebacili me u veliku dvoranu. Vjerujem da bi bio dobar i u nogometu, ali ne žalim se, dobro je ispalo.

Nećemo se ni mi žaliti Tine, već si puno puta razveselio naciju. Filipe, imaš li ti neku alternativnu karijeru u kojoj nisi uspio ili je gimnastika nešto što si oduvijek želio i sanjao?

FILIP: Mislim, to je sad teško reći, počeo sam u prvom razredu osnovne škole. Doma sam mami sve porazbijao namještaje jer sam skakao salto. Od prve plaće sam obećao kupiti prvi krevet i ispunio sam obećanje. Počelo je isto prvo kao igra, trampolin, spužva, zbog toga sam tamo išao. Nakon tri mjeseca sam više napredovao nego ovi koji su bili tu tri godine i trener je rekao mojoj mami bit će nešto od njega i da me ostave tu. Toliko sam napredovao da moj sadašnji trener nije imao dovoljno znanja za mene i zato smo potražili pomoć u Rusiji, od ruskog trenera Igora Krežimskog koji je sa mnom već 22 godine skoro. Eto iskoristili smo moj talent, jedini sam iz svoje generacije koji je ostao. Cijeli život smo u sportu, ne znam što je neki predah. Kao i Tin. Imao sam sreću da osvojim sve što sam htio, svjetsku, europsku, olimpijsku medalju. Jesu srebra, ali meni su kao zlata.

Filipe još jedno pitanje za tebe pošto si evo stariji u ovom Podcastu, jesi li čitao, jesu li ti spominjali kada si krenuo na svoj gimnastički put Miroslava Cerara? Evo gledam te brojne osvojene medalje, impresivno. Koliko znaš o njemu, tvoje mišljenje o tom sportašu?

FILIP: On je 2008. godine bio kod nas zbog tih uspjeha i bilo je zadovoljstvo ga upoznat. Sam je priznao kako je to danas puno teže, jednostavno gimnastika se stalno razvija prema naprijed i drugačije je danas.

Tine ti si izborio svoje prve svoje prve Olimpisjke igre, Filipe ti već imaš veliki uspjeh i nastup, Tine kako se nosis s tim, trebale su ti biti ovo prve Olimpijske igre, iako imao si nekih ozljeda. Žališ li što su odgođene ili ti je zbog ozljeda to olakotna okolnost?

TIN: Od kada sam se plasirao pa evo dok ih nisu odgodili djelovalo mi je nestvarno, nekako nisam vjerovao da ću tako brzo izboriti plasman, Bio bi problem veliki zbog ozljeda, pogotovo te rupture tetive u lijevoj ruci što sam imao na SP, tu sam izgubio puno vremena. Puno sitnih ozljeda sam imao zaredom, tako da mi je ovo čak došlo kao olakšanje, možda ću se i bolje spremiti za sljedeće, čak i jednu težu vježbu.

Koliko se često događaju ozljede, kako ih prevenirati, kako ih izbjeći?

FILIP: Prošlo ljeto sam strgao koljena, sve je otišlo. Hvala Bogu da mi je konj najbolja sprava, da je neka druga završio bi karijeru. To mi je najgora ozlejda, bio sam tri i pol mjeseca na štakama, to mi je najgore. Svaki dan prolaziš kroz suze i bol, najgore je vraćanje nakon ozljeda. 

Dečki jako je zabavno, ali bliži nam se kraj. Recite, tko vam je najdraži gimnastičar?

TIN: Ne mogu reći da mi je Filip sad omiljen gimnastičar haha, nego je Filip netko tko je, i ne govorim zato što je tu s nama, kad smo gledali 2008, godine taj Peking i to, gledali smo finale kod trenera doma, sjećam se sjedio sam na podu, taj rezultat njegov je nekako pokazao da se to može, probudio je još veću volju i želju meni, da se to može. Uz Filipa, spomenuo bi i Marija Možnika. Od stranih to je defintivno Japanac Kohei Uchimura, on je najbolji ikad.

FILIP: Tin je puno mlađi od mene, ali on je mašina. To mi se sviđa kod njega, čvrsta glava. Meni je najdraži Jordan Jovčev, on mi je uvijek bio pojava.