Nekadašnji igrač Hajduka, Dinama i Rijeke Franko Andrijašević u opširnom je i otvorenom intervjuu progovorio o mnogim detaljima svoje karijere, u prvom redu vezanima za prelazak s Poljuda u Maksimir, ali i kasnije najljepše dane koje je proveo na - Rujevici...

Tridesetogodišnji Andrijašević danas je u Kini, igra za novog prvoligaša Zhejiang.

“Zbog novog vala pandemije, situacija je jako ozbiljna. Nikad gora situacija u Kini, a usporedim li to s Europom, podsjeća me na one prve dane lockdowna. Cijeli je Šangaj zatvoren. Nitko ne može u Šangaj, nitko ne može iz Šangaja. Najteže mi je što sam razdvojen od obitelji. Nažalost, zbog katastrofalne situacije oko pandemije, žena i djeca mi ne mogu dobiti vize”, pričao je Franko u razgovoru za Index.

Ipak, nije mu žao što je otišao u Kinu.

“Da nije korone, bilo bi sve super. Nakon pola godine sam postao kapetan. To je dokaz koliko me cijene. Kad sam tek došao, u početku nisam bio standardan, no ni tada me nisu gledali drugačije niti su smatrali da su pogriješili. Problem je bio taj što u Kini važi pravilo da mogu igrati samo dva stranca. Tek sam došao u klub, ova dvojica su bili dugo u Kini i imali su prednost, ali na kraju je sve došlo na svoje. Igrali smo drugu ligu, bili smo treći i kroz kvalifikacije smo izborili najviši rang. Sad čekamo da se situacija smiri i da prvenstvo krene. Trenutno sve stoji, nitko ne može znati kad će početi. Ne znam što bih rekao, cirkus.” 

Pričajući o svojim godinama u HNL-u, Andrijašević se osvrnuo na događaje koji su doveli do njegova prelaska iz matičnog Hajduka u Dinamo 2014. godine.

“U prvoj utakmici finala Kupa (op.a. 2013.) mi je stradala zadnja loža, tako da drugu utakmicu nisam ni igrao. Ušao sam u zadnju godinu ugovora i Hajduk mi je ponudio novi. Dogovorili smo se, produžio sam na nove tri godine, a Tudor mi je došao i rekao da bi volio da budem desetka. Sve je bilo u najboljem redu, a onda su počeli problemi.”

Pojasnio je na što je mislio:

“Konkretno, na Tudora. Najprije mi daje desetku i kaže mi da od mene očekuje da budem vođa ekipe, a onda me zabetonira na klupu ili me gura na poziciju koja mi nije prirodna. Što se dogodilo, ne znam, čuo sam neke priče koje su mi onda bile smiješne i koje su mi i danas smiješne. Nakon tog finala Kupa sam mjesec dana pauzirao zbog ozljede. Počela je nova sezona, vratio sam se i u prve tri-četiri utakmice sam zabio četiri gola. Krenuli smo odlično, nakon 13 kola smo bili prvi, a ja sam krenuo jako dobro. Onda je nakon reprezentativne stanke došla utakmica s Dinamom. Ne znam što se dogodilo u ta dva tjedna, ali tu utakmicu sam završio na klupi.”

Dodao je Andrijašević i ovo:

“Moj menadžer je tada zvao predsjednika Brbića da pita što se događa. Jer baš u to vrijeme sam dobio poziv u reprezentaciju, a onda sam odjednom bez ikakvog objašnjenja završio na klupi. Želio je vidjeti što se događa. Brbić mu je rekao da Tudor svima priča kako ja glumim zvijezdu na terenu. Ja glumim zvijezdu? Mislio sam da me netko zeza. Tada mi je Tudor rekao da sam mu 14. igrač. Poludio sam. Nakon svega, nakon što mi je prije dva mjeseca dao desetku, nakon što sam u prvih par kola zabio nekoliko golova i odigrao odlično, čovjek mi kaže da me vidi kao 14. igrača.”

A onda je uletjela priča s Dinamom.

“Nakon tog razgovora s Tudorom, kad mi je rekao da sam mu 14. igrač, više nisam razgovarao s njim. Ne samo ja nego nitko od igrača jer je postavio neki svoj gard i nije želio razgovarati ni s kim. Izgurao sam nekako tu sezonu, a onda je stigla ponuda Dinama. Tada su mi došli Brbić i Vučević i doslovce su me molili da prihvatim ponudu. Rekli su da klub nema love, da ne mogu nikoga prodati osim mene, da ću tako spasiti klub i sebi karijeru jer me, eto, Tudor ne želi. Niti u jednom trenutku nisam osjećao da imam njihovu podršku. Splitsko sam dijete, Hajdukovo dijete. Cijeli sam život bio u Hajduku, otac mi je igrao za Hajduk, na svakoj sam utakmici davao sve od sebe za taj klub, a onda su me utopili na takav način. Mislim da su trebali sasvim drugačije reagirati. Ne kažem da su trebali na sva zvona vikati da sam spasitelj kluba, ali trebali su reći samo istinu i predstaviti je javnosti. Trebali su u novinama objasniti čitavu situaciju, reći jasno što su rekli i meni, a ne oprati ruke od svega. Jasno mi je da bih ja i dalje bio taj negativac koji je otišao u Dinamo, ali sve bi bilo puno lakše da su samo rekli istinu.”

Andrijašević je dalje u intervjuu za Index priznao i da je konstantno dobivao prijetnje i uvrede navijača zbog odlaska u Dinamo

“Kad sam otišao u Dinamo, tada sam na svakodnevnoj bazi doživljavao najgore uvrede. Nevjerojatne stvari su mi pisali u porukama, par puta su me i zvali s nekog skrivenog broja i svašta mi govorili. Prijetili su i meni i obitelji. Govorili su mi da se ne vraćam u Split jer će mi polomiti noge. Situacija je takva da u Splitu ne mogu biti opušten, znam da u svakom trenutku netko može doletjeti i nauditi meni ili, što bi bilo najgore, mojoj obitelji. Nije me briga za mene, ali ne diraj mi ženu i djecu. Srećom, nije otišlo toliko daleko, više se to sve skupa zadržalo na meni.”

A razdoblje provedeno u Rijeci, gdje je osvojio duplu krunu, obilježilo ga je za cijeli život.

“Rijeka je ispala moja sretna luka. Ljudi me znaju pitati je li mi žao što se to sve na ovakav način dogodilo. Nije mi žao. To je sve tako moralo biti. Vjernik sam i smatram da je sve božja odluka. Božja ruka me maknula iz Hajduka i poslala me u Rijeku da pokažem tamo sve ono što sam znao da jesam i što sam znao da mogu. Kao mali sam sanjao da ću s Hajdukom napraviti velike stvari, na kraju sam to napravio okolnim putem na sasvim drugom mjestu. Danas je Rijeka u mom srcu, obožavam taj grad i te ljude. Neću nikad moći riječima opisati koliko mi je značila dupla kruna s Rijekom.”