Nogometaši Dinama i Hajduka u nedjelju (15 sati) će odigrati svoj četvrti međusobni dvoboj ove sezone. Obje momčadi u ovu utakmicu ulaze nakon pobjeda u prošlom kolu, ali situacije u klubovima daleko su od idealnih. Piše: Bruno Roglić

U nedjelju ćemo gledati 131. vječni derbi otkako je nezavisne Hrvatske, Dinamo u njega ulazi sa 62 pobjede, Hajduk ima 36 dok su 32 susreta završila bez pobjednika. Četvrti put i treći na Maksimiru ove sezone sučelit će se dva najveća hrvatska kluba. Dinamo je na otvaranju sezone u Superkupu slavio nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca, dok su u 5. kolu bili uvjerljivi s 4:1. Jedini splitski dvoboj završio je remijem 1:1, pogocima dva reprezentativna napadača, Livaje i Petkovića, momčadi su podijelile bodove.

Teško je reći kakav ćemo nogomet gledati u nedjelju i što očekivati, obje momčadi izgledale su neuvjerljivo, a u nekoliko utakmica i sasvim loše u ovih pet utakmica „proljetnog“ dijela prvenstva. Dinamo je upisao tri nesigurne pobjede i dva mršava remija, dok je Hajduk došao do tri pobjede uz jako lošu igru i uglavnom individualnu kvalitetu Marka Livaje. Bijeli su uz to upisali i dva poraza od Istre i Rijeke. Razlika na tablici velikih je osam bodova u korist Modrih (Dinamo ima utakmicu manje) pa će ishod ove utakmice definitivno dati odgovor je li prvenstvo riješeno ili bi možda mogli gledati uzbudljivu završnicu kao prošle sezone.

Plavi kutak

Kada ste u posljednjih 17 sezona čak 16 puta osvajali naslov prvaka, teško je secirati uspješnost dinamovih sezona i samih trenera. Ipak, Željku Kopiću dogodilo se skoro ono nezamislivo, porazom na Poljudu dao je vjetar u leđa Hajduku i doveo u pitanje „ono što se podrazumijeva“ otkako je Zdravko Mamić faktor u klubu, a to je naslov prvaka. Kopić je morao otići, a zadatak da sigurno završi posao ponovno je dobio Mamićima „poslušni“ Ante Čačić.

Čačić je od prve utakmice pokazao da nije tu samo jer će raditi ono što linija iz Međugorja traži, Dinamo je zaigrao bolje, revanširao se Hajduku i sigurno sa sedam bodova razlike obranio naslov prvaka. Iako je Čačić zbog svojih bliskih veza s Mamićem velikom broju navijača, a posebno medijima omražen, TV serviser kako ga pogrdno nazivaju, podigao je Dinamovu momčad, uspješno je spremio za novu sezonu, a ona je krenula u najmanju ruku fantastično.

Dinamo se nakon dvije sezone pauze ponovno vratio u Ligu prvaka, tamo je u prvom kolu pobijeđen europski prvak otprije dvije sezone (Chelsea), a u prvih 11 kola prvenstva Dinamo je upisao 31 od mogućih 33 boda. Uz sve to osvojen je i Superkup protiv Hajduka pa se Čačiću nema što zamjeriti. Koliko je narativ prema Čačiću nemilosrdan dovoljno govori činjenica da ga se u svakom trenutku pokušava smijeniti iako Dinamo zaista igra fantastičnu sezonu, jednu od najboljih u svojoj povijesti, bar ako isključivo gledamo rezultat.

Unatoč svim problemima koji su snašli momčad i Čačića u posljednjih mjesec dana (borba za prevlast u klubu, Mamićevo prozivanje Čačića i odlazak najboljeg igrača, Oršića) Dinamo igra odličnu sezonu i ovim ritmom osvojenih bodova po susretu, na kraju bi završili s čak 90, a to bi bio drugi najbolji rezultata otkad je Lige 10 (Bjeličin Dinamo je 2018./19. imao 92 boda). Iako se to uporno gura pod tepih zbog toga što nije cijenjen među navijačima i medijima, Ante Čačić radi odličan posao i na putu je da se ova Dinamova sezona na kraju s razlogom ocijeni kao odlična, a ako ćemo se razbacivati epitetima onda i povijesna.

Ne čudi onda što je Leko na pressici prije derbija za Čačića rekao ovo:

“Ne znam zašto je Čačić osporavan, to što je napravio je ludilo posao. Došao je lani kad je bilo ‘drži gaće’ za titulu, ušao u Ligu prvaka, ove sezone dominira u prvenstvu. Taj posao koji on radi, u rasponu od 1 do 10, ja bih mu dao ocjenu devet i pol.”

Jedno je sigurno, Dinamo i dalje ima odličnu momčad vrijednu preko 100 milijuna eura pokrivenu s po 2 odlična igrača na svakoj poziciji. Otišao je samo Oršić i to je sigurno udarac za ekipu, ali sada će se više mjesta otvoriti za Ivanušeca, Špikića i Baturinu. Mauro Perković je zamijenio Rasmusena, dok je kostur europske ekipe ostao isti. Iako je u prvih pet utakmica proljetne polusezone neuvjerljiv, Dinamo je i dalje svemirski brod za Hajduk, pogotovo ovakav Hajduk koji dolazi potpuno ranjen lošim igrama i atmosferom u momčadi te desetkovan izostancima ključnih igrača. Derbi je uvijek derbi, a Dinamo će pokušati pronaći pravu formu upravo protiv ekipe za koju im ne treba dodatni motiv. Sve osim pobjede Dinama bilo bi veliko iznenađenje.

Bijeli kantun

Hajduk je u sezonu ušao optimistično nakon što su se prošle godine prvi put aktivno borili za naslov još od 2009., a iako nisu uspjeli u ultimativnom naumu, Bijeli su ipak osvojili kup što je bio prvi trofej kluba pod Marjanom još od 2013. godine pa se sezona može opisati kao i više nego dobra. U sezonu se ušlo jako dobro, par pobjeda na početku prvenstva, veliki skalp protiv Vitorie Guimares te tijesni poraz u Superkupu od Dinama nakon jedanaesteraca.

Nakon toga, momčad Valdasa Dambrauskasa krenula je igrati dosta neuvjerljivo, ždrijeb u Konferencijskoj ligi bio je neumoljiv i poslao ih je na prve favorite natjecanja, španjolski Villareal. Poslije poraza od Dinama i Osijeka u gostima, među hajdučkim pukom krenuo se gurati narativ kako momčad igra preslabo s obzirom na njen potencijal i igru na proljeće, a navodno su i neki od igrača bili izrazito nezadovoljni svojom minutažom. Nakon novog posrtaja u gostima i primljenog gola u zadnjoj sekundi protiv Šibenika, Bijele je par dana nakon dočekao šok: „Valdas Dambrauskas više nije trener Hajduka.“

Činilo se tada kako Hajduk opet srlja u preranu smjenu uspješnog trenera, a predsjednik Jakobušić nije do kraja iznio argumentirano objašnjenje zašto je Litavac smijenjen. Klupu je preuzeo njegov dotadašnji pomoćnik i Hajdukov trenerski projekt, Mislav Karoglan. Iako je Karoglan došao kao samo privremeno rješenje, nakon što je u 10 utakmica upisao sedam pobjeda i tri remija bez poraza, činilo se kako si je osigurao mjesto na klupi Hajduka bar do kraja sezone.

Hajdukova nemoguće zahtjevna publika te mediji i neporaženog su Karoglana svakodnevno smjenjivali zbog neuvjerljivih pobjeda Hajduka pa i nije bio toliki šok kada je početkom godine objavljeno da klupu preuzima jedan od najboljih hrvatskih trenera, Ivan Leko. Leko je bio Jakobušićeva dugogodišnja želja i čim je došla prilika da ga dovede, Lukša se nije dugo mislio.

Cirkus sa promjenom sustava i Lekinim traženjem novih igrača već smo prepričali, a Hajduk je otišao u Pulu gdje je uvjerljivo poražen s 3:0. Bio je to prvi poraz Bijelih vjerovali ili ne još od 28. kolovoza i gostovanja u Osijeku. Hajduk je nakon punih pet mjeseci poražen, a atmosfera u klubu i oko kluba bila je kao da se momčad bori za opstanak. Nakon još jednog poraza od Rijeke, situacija je totalno izmakla kontroli, Leku se počelo smjenjivati nakon tri kola, a navijači su se pitali zašto je smijenjen Karoglan koji je pobjeđivao.

Hajduk je svoje posljednje dvije utakmice u prvenstvu dobio, obje neuvjerljivim izdanjima, a trener Leko je u momčad uslijed brojnih problema s ozljedama uspio bar ono što se od hajdukovih trenera godinama tražilo, uvesti „našu dicu“. Ipak ludilo hajdučkog puka i tu je palo na ključnom ispitu, golobrade mladiće poput Sentića i Prpića ismijalo se na utakmici u kojoj je Hajduk naposljetku pobijedio Goricu.

Kako je lako na hajdukovim leđima sakupljati lajkove kada mu ne ide dobro vidjeli smo u ovih par tjedana Lekinog mandata. Narativ kojeg guraju mediji kako ništa ne valja i kako treba smijeniti Jakobušića i Nikoličiusa jer nisu doveli dovoljno dobre igrače i jer su doveli pogrešnog trenera, zaista je sramotan jer Hajduk nakon 22 kola prvenstva ima 44 boda, a jednak broj imali su i prošle godine kada je bilo sve „savršeno“. Dinamo je jednostavno ove sezone predvođen Čačićem mnogo bolji i Modri samo iskorištavaju ono što imaju, a to je značajna razlika u kvaliteti.

Ipak, Hajdukova publika takva je da nema strpljenja i da traži šokove i nered, a mediji su samo tu da to iskoriste. Hajduku i Leki sada prije svega treba mir, a u Maksimir dolaze s jednom zaista toksičnom atmosferom oko kluba, ranjeni i desetkovani (nedostaju Lovre Kalinić, Elez, Prpić, Awaziem, Borevković, Grgić, Kalik, Melnjak, Sahiti), a šećer na kraju bio bi izostanak Livaje koji je upitan zbog temperature.

Hajduk se kao i puno puta dosad u bliskoj povijesti olako riješio prvo Dambrauskasa, a onda i neporaženog Karaglona, ali sada je na upravi i navijačima da istrpe Leku i da ne ponove grešku koju su napravili bezbroj puta. Na Leki je sada težak put da dokaže zašto je došao s epitetom jednog od najboljih hrvatskih trenera, imat će gotovo nemoguć zadatak usporednog ostvarivanja dobrog rezultata, kao i razvijanja zlatnih hajdukovih juniora. Hajduk na hladni Maksimir dolazi bez velikih očekivanja i svaki pozitivni rezultat može biti samo veliki vjetar u leđa ovoj mladoj i desetkovanoj momčadi.