Navijač Liverpoola te novinar Dan Kay imao je dovoljno sreće da izbjegne suzavac i batine na Stade de Franceu i uđe na stadion, za razliku od dobrog dijela navijača koji to nije uspio.

Za Liverpool Echo otkrio je što se dogodilo u Parizu uoči početka finala Lige prvaka i zašto zbog toga se navijači trebaju ujedniti i ne dozvoliti da se nešto slično dogodi ponovno.

“Bio sam na Stade de France u subotu, s ulaznicom kupljenom preko kluba, ali zapravo uz puno sreće. Uspio sam na kraju ući na stadion i bio sam u mogućnosti gledati utakmicu (ili barem pokušao gledati ako uzmemo u obzir mentalno stanje u kojem sam bio nakon svega). Na kraju, moram reći uz još više sreće nego što sam imao pri ulasku na stadion, uspio sam sigurno napustiti stadion te se iz Pariza vratiti kući na vrijeme za paradu”; započeo je Kay pa nastavio:

“Cijelog života navijam za Liverpool. Pratim klub na gostovanjima u Engleskoj i Europi više od 30 godina i moram reći da mi je ovo bilo daleko najgore iskustvo kao nekoga tko je nogometni navijač i navelo me je da se zapitam želim li više biti dio svega ovoga. I jasno mi je, iz razgovora s prijateljima i onoga što čitam po društvenim mrežama, da je puno onih koji se osjećaju isto.”

“Dva su razloga za to. Čak i mi koji smo uspjeli proći bez posljedica, vidjeli smo druge ljude koji su bili potreseni, uplašeni i zaista istinski istraumatizirani. A na to se nadovezalo i besramno svaljivanje krivice za fijasko na navijače. Oni koji su bili plaćeni da se pobrinu da sve protekne bez problema, za kaos koji je nastao okrivili su navijače. I to tako neodoljivo podsjeća na tragediju od prije 30 godina.”

“Tada sam imao 11 godina i još me nisu vodili na gostovanja i tako i nisam bio na Hillsboroughu tog tragičnog dana, ali odrastao sam sa svješću o tome da je tragično poginulo 97 ljudi, da su stotine i tisuće trajno traumatizirane i da se od prvog trenutka se radilo na tome da se sistemski zataška odgovornost policije za smrti ljudi i trajna oštećenja svih koji su tome svjedočili i koji su nekoga izgubili.”

“To što smo istog trenutka na velikim ekranima na stadionu mogli vidjeti da je Uefa kašnjenje utakmice objasnila kasnim dolaskom navijača odmah je podsjetilo na lažni narativ policije Južnog Yorkshirea i Zapadnog Midlansa. Uslijedio je dodatni spin i obavijest da navijači pokušavaju ući na stadion s lažnim ulaznicama. I to se dogodilo čim su shvatili da imaju problem, a navijači su ispred stadiona bili i po četiri sata uoči početka utakmice. I to mi zaista slama srce.”

“Kasno u subotu uvečer, francuska policija je objavila da je oko 40.000 britanskih navijača pokušalo ući na stadion – to samo dodatno pokazuje kako vlasti pokušavaju zataškati svoju nesposobnost. Jedina razlika između 1989. i ovoga u subotu je to što su oni koji su se našli u zastrašujućim situacijama koje im potencijalno ugrožavaju živote bili ‘naoružani’ mobilnim telefonima i sve mogu dokumentirati kako ne bi dozvolili zataškavanje. Srećom, tu su i neutralni novinari, službenici koji svoj posao rade na pravi način, igrači Liverpoola, bivši i sadašnji s obiteljima, pa čak i jedan visoki službenik kluba Mike Gordon, koji je sam svjedočio svemu što se dogodilo.”

Dodaje kako su i navijači Reala imali iste probleme kao i navijači Liverpoola te da nisu točni navodi da nitko od pristalica španjolskog kluba nije imao problem ući na tribine. Dodao je i da su brojni lokalci pokušali ući na stadion, ali najvažnije – da su se na istim mukama i sa istim napadima po izlasku sa stadiona suočile pristalice obje momčadi.

Kay je istaknuo da nitko nikada više ne smije okriviti navijače za svoju nesposobnost te da se navijači svih boja i klubova moraju boriti za istinu.

“Na običnim nogometnim navijačima svih klubova je da se ujedine, drže zajedno i promjene kulturu oko toga kako nas svi doživljavaju kako se traume koje su ljudi pretrpjeli i katastrofa koja je za dlaku izbjegnuta u Parizu nikada ne bi ponovila. Jer sljedeći puta to bi mogao biti ti”, zaključuje Kay.

Na običnim nogometnim navijačima svih klubova je da se ujedine, drže zajedno i promijene kulturu oko toga kako nas svi doživljavaju kako se traume koje su ljudi pretrpjeli i katastrofa koja je za dlaku izbjegnuta u Parizu nikada ne bi ponovila. Jer sljedeći put bi to mogao biti ti.