Od Zlatka Kranjčara oprostili su se i Bad Blue Boysi

Iz cijele Hrvatske, ali i šire stižu reakcije na iznenadnu smrt Zlatka Kranjčara.

Poslijepodne su se oglasili i Bad Blue Boysi, kojima će Cico ostati u vječnom sjećanju.

U podužem statusu na Facebook stranici usporedili su ga s Josipom Kužeom i analizirali svoj odnos s pokojnikom, koji nije uvijek bio idiličan, ali je bio prepun poštovanja.

Status prenosimo u cijelosti.

“Igra sudbine ili simbolike htjela je da se to dogodi na istom mjestu. Jedan od nas prije osam godina, a Cico danas. Zajedno su kročili kroz sušne Dinamove sedamdesete, stariji Joža nije dočekao trofejni niz početkom osamdesetih, mlađi Cico je pak bio prevaga za te posljednje trenutke sreće Dinamovaca uoči raspada Juge.

Proljeće 1982. godine najljepša je bajka o Dinamu. Cico se iz vojske vratio u pravom trenutku, na drugi dio prvenstva. To je bilo ključno, ne zato jer je danas otišao, to je neoboriva istina. Godinu dana kasnije odlučio je finale kupa, bio je to posljednji Dinamov pehar u bivšoj državi.

Bad Blue Boyse je kao igrač upoznao na najljepši mogući način. 17. listopada 1990. dosanjao je igranje za hrvatsku reprezentaciju u svom Maksimiru, s trakom oko ruke.

Karijera u kopačkama bila je na zalazu, a uslijedila je ona na klupi.

U svoj Dinamo vratio se kao trener u jesen 1994. godine. Bila su i tada olovna vremena, buktio je sukob zbog imena kluba. Cico je svoju prvu trenersku pobjedu u hrvatskom derbiju dočekao s neopisivom tugom jer ju nije mogao proslaviti s južnom tribinom. Napustili smo ju u 60. minuti i započeli prvi bojkot u povijesti naše grupe.

Ni povratak na Maksimir nije prošao u ugodnom tonu jer su zbog sumnji na puštanje prvenstva Hajduku bili napadani igrači. Cico je to jako teško podnosio, čak i teže nego gubitak oba trofeja.

Unatoč dvostrukoj kruni Cico je tada bio smijenjen. Teško je primio tu vijest ali neočekivano brzo se vratio već početkom 1998. godine. Ni tada nije bio dočekan u Maksimiru primjereno svojoj dinamovskoj karizmi jer je pod nikad otkrivenim okolnostima otišao Marijan Vlak, omiljeni mirni čovjek koji je potpisao ‘petardiranje’ Partizana. Cicu je tako i u drugom dolasku na plavu klupu dočekao šok s naše tribine i to ponovno uz pobjedu u derbiju… Ide Vlak, ide Vlak…

Ponovio je dvostruku krunu, a onda je ispisao povijest i po prvi put doveo Ligu prvaka u Zagreb.

Nije mu krenulo dobro i nakon tri kola sa samo jednim bodom ponovno je morao napustiti Maksimir. Prepustio je klupu Zeki.

Početkom 2005. godine Cico je bio hrvatski izbornik, a njegov sin kapetan Dinama.

Šokantan je bio transfer sina Dinamove ikone u Hajduk. Pred stanom da Dobrom dolu gorjele su plave svijeće za ‘umrlu čast’ Dinamovog kapetana. I Cico je tada bio gledan prijekim pogledima, bilo bi neobično da nije. Na proslavi Dinamovog naslova 2006. pod Kužeovim vodstvom, Cico je trpio uvrede punog Maksimira. Manje zbog sina u bijelom dresu, više zbog nepozivanja Eduarda u onaj s kvadratićima za Svjetsko prvenstvo.

Proći će od tada puno desetljeće i puno toga će se dogoditi prije ponovnog Cicinog dolaska na Dinamovu klupu. Ni treća mu nije bila sreća jer i tada smo bili u bojkotu Maksimira, a naš povratak na Sjever nije dočekao. Ni demoliranje Hajduka na Poljudu ni novi ulazak u Ligu prvaka nisu ga održali na klupi ali… znao je i sam s kim je potpisao ugovor…

Od Dinama se zauvijek oprostio teškim porazom od Rijeke. Kuže je baš nakon pobjede nad Rijekom posljednji put mahnuo Sjeveru. Obojica su potpisala blamaže u kupu, jedan u Dugom selu, drugi u Ivaniću.

I stoga večeras dođite na Dobri dol 49/1 i zapalite jednu plavu za Cicu.

Povijest je htjela da to ne bude prvi put na toj adresi ali… i to je Dinamo!

Cico, nikada te ne smijemo i nećemo zaboraviti!

Hvala ti za sve u najdražem plavom!

Tvoji Bad Blue Boysi”