U drugoj epizodi sportske emisije "O svemu i ni o čemu s Krešom i Krunom“ koju vode Krešimir Karačić i Krunoslav Simon gost je proslavljeni hrvatski bivši nogometaš te aktualni trener, legenda Dinama i Zvezde, Robert Prosinečki.

Popularni Žuti bio je gost nove emisije u kojem se dotaknuo svoje igračke, ali i trenerske karijere, Crne Gore koju trenutno vodi, ali i svojih dana u Dinamu i Crvenoj zvezdi.

Da krenemo od Crne Gore. Preuzeo si novi posao te krenuo sa dvije pobjede protiv Bjelorusije i Sjeverne Makedonije. Odmah se stvara dobra priča kada se krene sa pobjedama, je li tako?

“Kada imaš rezultate ili kada se pobjeđuje, sigurno je puno bolje i atmosfera je dobra. Svi zajedno vole igrati za Crnu Goru jer su ponosan narod. Ovih sedam dana što smo bili u Antalyji je bilo izvanredno. Još se pobijedi i napravi dobra atmosfera.”

Crna Gora kao samostalna država nikada nije bila na nekom velikom natjecanju. Pretpostavljam da je tebi to nekako prvi glavni cilj kao i njima, iako neće biti nimalo jednostavno.

“U pravu si, Crna Gora nijednom nije bila na velikim natjecanjima. Sada počinje Liga nacija i kroz to Gruzija je prvi put otišla na Euro. Liga nacija je vrlo bitna za nas. Grupa je dosta teška, ali može se igrati jer tu su Wales, Turska i Island. Kada to počne u devetom mjesecu, bit će vrlo bitno. Ako si prvi, imaš dodatne kvalifikacije koje je Gruzija prošla. Meni kao izborniku bilo bi izvanredno da odemo na jedno veliko natjecanje, a prije je Crna Gora imala priliku u dosta navrata još u vrijeme Cice Kranjčara. Ovo zadnje sa Srbijom i Mađarskom čak je mogla proći. Nadamo se da će se to sada dogoditi, ali u nogometu ništa nije sigurno tako da ćemo vidjeti.”

Ti si drugi izbornik iz Hrvatske na klupi Crne Gore. Spomenuo si Cicu (nažalost, pokojnog Zlatka Kranjčara), koji je imao najveći postotak pobjeda i bio najbliži plasmanu.

“Cico je sigurno ostavio jedan veliki trag tako da se još uvijek priča o njemu. Imao je stvarno dobru momčad, koju je posložio. Tada je Crnoj Gori malo nedostajalo da ode na jedno veliko natjecanje. Sada sam ja taj drugi izbornik iz Hrvatske, a Dejan Savićević je predsjednik Crne Gore već 18 ili 20 godina s kojim sam bio suigrač u Crvenoj zvezdi. Družili smo se i bili veliki prijatelji. Da nam je netko pričao, vjerojatno nitko ne bi vjerovao da će se to dogoditi u smislu on predsjednik, a ja izbornik. Imam odličan odnos s njim, nevezano što smo bili suigrači. Sve mi je super dosada.”

Što se mladih tiče, ima li nekakav nogometni bazen s obzirom da Crna Gora ima iskusne igrače i rekao si da se sjajno ponašaju (na primjer, Jovetić, Savić, Marušić)?

“Oni će uvijek imati mlade, ali nažalost svi vrlo brzo odlaze u inozemstvo i to se više-manje događa kod nas. Svi najveći talenti odu jako rano. Adžić je potpisao za Juventus tako da ih ima i sigurno će opet biti nekih mladih igrača, koji će doći. Đukanović sa 18 godina već igra u Švedskoj i jedan je od boljih igrača. Hoće li to biti dovoljno za veliki plasman, vidjet ćemo.”

Mi ti od srca želimo da budeš uspješan na klupi Crne Gore. Da se malo osvrnemo na ono razdoblje u Rudešu. Je li to možda gledaš kao na pogrešku?

“Nikako, ja to gledam na način jer volim raditi. Netko to može protumačiti kako misli i hoće, a meni je bilo bitno da opet nešto radim jer volim ovaj posao. Kada sam bio igrač, razmišljao sam da nikada ne bih bio trener sa 25 igrača koje imaš pred sobom i radiš s njima. Kada jedanput uđeš u to, onda je jedan gušt koji jednostavno volim. Rudeš je bio takav kakav je bio i mislim da je tamo bilo dobrih stvari. Rudeš nije na toj razini da u ovom trenutku može igrati HNL. To je možda neka procjena, ali ne smatram da je greška.”

Dok si ti bio na klupi, Rudeš je igrao najbolji nogomet. Poslije je bilo još gore i bez obzira na potencijal nema dovoljno iskusnih igrača, iako je Tomečak čak bio doveden.

“Da, teško je doći iz Druge lige bez pojačanja. Sa klincima vrlo teško, ali u klubu shvatili su da će do kraja sezone igrati sa svojom djecom. Klinci imaju potencijala pa će ovu prvu godinu odigrati u HNL-u pa onda u drugoligaškom društvu i sigurno će se kaliti. Mislim da će izvući neke dobre igrače, koji će biti budućnost kluba.”

Ti si tamo došao na poziv svojih prijatelja Marića i Šimunića?

“Oni su i dalje moji prijatelji te nemam problem s tim. To je jednostavno tako u životu.”

Oprosti, onaj poraz od Osijeka možda je mogao totalno okrenuti da budu bolji rezultati. Bilo je lijepo vidjeti koliko si bio unutra kod proslavljanja postignutih golova i onda se sve okrenulo.

“To ti je život i to je tako. Imaš trenere, koji su dobili otkaz i koji će dobiti otkaz tako da nema drugih trenera. U tom periodu ja sam jako uložio u to da Rudeš nešto napravi. Neki projekt je bio, a čak je napravljen jedan lijepi dio oko stadiona. Hoće nešto više napraviti i nadam se da će uspjeti u tome da iz Druge lige uđu u HNL. Šimunić je kao predsjednik jako i puno uložio u sebe te klub. Ove sezone nije se uspjelo, ali vjerujem da ima potencijala.”

Kada si shvatio da te zanima trenerski posao nakon igračke karijere?

“Nisam razmišljao u nijednom trenutku o tome. Slaven Bilić došao je iz mlade reprezentacije u seniorsku i on me pozvao da budem u stožeru. Nisam završio školu niti sam imao licencu. To je bio jedan od problema, koji se u hodu rješavao u smislu odlaska na ispite. Na kraju prihvatio sam jer me Slaven nagovorio i to je tako krenulo. Priliku sam dobio nakon uspješnih rezultata u Crvenoj zvezdi. Razmišljaš o tome je li jedan takav veliki klub možeš voditi, ali priliku za to ne dobiješ svaki dan. Prihvatio sam i počeo samostalno raditi. Slaven mi je otvorio vrata da se bavim time.”

Koliko je tebe mučio onaj poraz od Turske na Euru 2008.?

“Mislim da mi sportaši brzo zaboravljamo jer dolazi novi ciklus sa novim utakmicama. Istina je da si tužan i da je bio period sa razgovorom o 120. minuti u smislu jesmo li mogli drugačije. Možeš jako i puno analizirati, ali učiš dok si živ jer to je sazrijevanje.”

Zbog Ćire si zapravo prešao u Crvenu zvezdu.

“Da, odlazak iz Zagreba u jedan novi grad i klub je puno utjecao jer imao sam samo 18 godina.”

Tvoj otac je jako utjecao na tvoju karijeru i da se vratiš u Dinamo.

“Pa, moj stari je volio Dinamo. Imao je ozbiljnu građevinsku firmu sa 250 ljudi u Njemačkoj. On je sve to napustio kako bi njegovo dijete igralo u Dinamu. Tata mi je bio totalno lud za Dinamom i pitao me hoću li se vratiti. Ja na to da svi bježe i o čemu on, a on je dao riječ da ću doći na razgovor. Bio sam presretan koliko god sam imao problema kroz svoju karijeru i povratak mi je bio najvažniji zbog supruge te dvije kćeri. To je velika stvar za mene.”

Nakon toga otišao si u Crvenu zvezdu.

“Otac mi se razbolio i sigurno mu je bio najteži period, a za mene je bila nevjerojatna motivacija jer ne bih se vratio u Zagreb da nisam uspio. Uz svoj talent, dao sam peterostruko više kako bih uspio tamo. Znaš da se u bivšoj Jugoslaviji nije smjelo ići van do 28. godine, a kosturi momčadi ostanu po pet-šest godina. Bilo je vrlo teško da uđeš u momčad. Ja sam u Crvenu zvezdu otišao 1987. kada je bila Univerzijada u Zagrebu i tamo sam bio četiri godine.”

Sa pokojnim Ćirom Blaževićem imao si toplo-hladan odnos i on je dosta utjecao na tvoju karijeru. Od svojih njegovih „sinova“ ti si se najviše družio s njim.

“Živim u centru grada, a cijela moja karijera svela se na Ćiru. Bilo koje pitanje počeo sam s njim i ujedno završio.”

Pardon na upadanju, ali upravo zbog njega prešao si u Crvenu zvezdu.

“Da, odlazak iz Zagreba u jedan novi grad i klub je puno utjecao jer imao sam samo 18 godina. Ćiro i ja ostali smo u dobrim odnosima koliko god izgleda nemoguće kroz sve ove moje periode s njim. Mislim da sam se zadnju godinu baš družio i to jako često. Ćiro je bio specifičan i jedan sasvim drugačiji trener od svih, koje sam dosada imao.”

Jesi li Ćiri prigovorio i zamjerio što te protiv Francuske u polufinalu Svjetskog prvenstva 1998. ubacio u 90. minuti?

“Zamisli da sam napravio neki incident o kojem počneš razmišljati u smislu da mu se nešto kaže. Onda si izgubio i sva krivnja vjerojatno bi išla na mene. Nikola Kalinić je 2018. otišao iz reprezentacije i zamisli da Hrvatska tada nije napravila uspjeh. Tko bi bio kriv? Kalinić jer je rasturio cijelu atmosferu i mi smo izgubili zbog njega. Normalno je da smo ljuti kada ne igramo i neću reći da nisam bio ljut zbog toga. Prvo je reprezentacija, a onda pojedinci. Sve smo odradili kako treba, a u utakmici za treće mjesto zabio sam gol koji me vratio u reprezentaciju. Treće mjesto je bitno koliko god mi pričali jesi li četvrti ili ne. Nizozemska je bila jedna od najboljih reprezentacija na tom SP-u, a dobili smo je teško i sa srećom. Ćiro je bio motivator i specifičan u svemu te se moglo jako i puno naučiti bez obzira je li to bio razgovor ili dobra i pozitivna improvizacija. Neke stvari je jako i puno improvizirao. Prema Ćiri uvijek sam imao nevjerojatno poštovanje, ali i lagani strah od prvog razgovora.”

S kim se najviše družiš od Vatrenih?

“Ja sam više-manje dobar sa svima i nikada nisam imao problem s tim. Sa Zvonimirom Bobanom sam jako često pošto živimo u centru. Dok je bio u UEFA-i, imao je dosta vremena. S njim najviše, a sa ostalima se čujem tu i tamo. Vrijeme tako brzo prođe da nemaš vremena za neke druge stvari.”

Ono što je kod Davora Šukera zanimljivo je da je bio omiljen kao igrač, a kao čovjek je dosta često na meti kritika zbog svog ponašanja. Kako gledaš na to i jesi li dobar sa Davorom?

“Ja sam dobar sa Davorom i nemam nikakav problem s njim. Nismo se nešto previše družili kada smo bili igrači, ali ni poslije toga. Poštujem ga i pozdravimo se kad god se vidimo. Kada dođeš do funkcije predsjednika saveza, budeš na meti kritika i to je normalno. Davor je dobar dečko.”

Misliš li da je Šuker iskrivljena percepcija javnosti?

“Znaš kako svi mi puno puta iskrivljujemo nešto. Priča se da prvo pijem pa ne pijem, da je Zvone homoseksualac iako znam da nije, da je Davor škrt i da ništa ne da. Ljudi vole pričati i mislim da se radi o iskrivljenim percepcijama.”

Igrao si protiv brojnih legendarnih nogometaša, a u četiri ili pet navrata protiv Diega Maradone. Imaš li možda kakvu anegdotu sa Maradonom?

“Protiv njega prvo sam igrao na Svjetskom prvenstvu 1990. u Italiji. Ispali smo u četvrtfinalu, a nakon toga je 1994. bio na prijateljskoj utakmici u Zagrebu uoči SP-a. Mislim da je njegova najbolja anegdota bila da se nije pojavio na govoru, koji se trebao održati u podne. Na njemu prisustvovao je predsjednik Franjo Tuđman zajedno sa cijelim savezom i nama igračima. Svi mi smo ga čekali 45 minuta i onda je došao. Uz bolest, koju je imao stvarno je bio strava igrač i genije. Jedan od vrlo rijetkih i imao sam privilegiju da igram protiv njega. Svjetsko prvenstvo 1986., koje je poznato po Božjoj ruci odigrao je dominantno.”