Juniori Hajduka prošlog su ponedjeljka ispisali povijest tog kluba sudjelovanjem u finalu Lige prvaka za mlade. Iako su u finalu poraženi, Split ih je dočekao kao pobjednike.

Prema pisanju medija, ovi su momci, treneri i Hajdukova Akademija „Luka Kaliterna“ uspjeli „probuditi uspavanog diva“ i vratiti nadu u bolju budućnost splitskog kluba. Jedna od najzaslužnijih osoba iza tog uspjeha je Boro Primorac, šef Akademije – bivši igrač Veleža, Hajduka, Lillea, Cannesa, reprezentativac Jugoslavije i „desna ruka“ velikog Arsenea Wengera tijekom 22 godine u Arsenalu, kao i Japanu.

U razgovoru s Teom Mihanović za N1, Primorac otkriva kakav je osjećaj zaokružiti priču i vratiti se u Split pred kraj bogate karijere, koja je tajna uspjeha Akademije, ali i što bi poručio mladim sportašima željnim dokazivanja i igre.

Od Veleža, preko Hajduka, reprezentacije, Japana, Cannesa i Arsenala – što biste Vi izdvojili kao svoj najveći uspjeh?

“Igrati u prvoj ligi, igrati 20 godina, biti zdrav i preživjeti u nogometu sve do sada, do 70 godine. Vrlo kratak period sam bio bez posla. Sve što sam radio je bilo interesantno. Uvijek sam imao sreće. Još kao igrač bio sam okružen dobrim igračima. Imao sam uvijek dobre igrače kao trener i dobre trenere sada u Akademiji”.

Vašu karijeru profesionalnog nogometaša obilježile su godine u Hajduku. Kakva su Vaša sjećanja na Hajduk sedamdesetih i osamdesetih godina? Koja je najveća razlika koju vidite u igri, u motivaciji igrača, u navijačima?

“Već i prije, Velež je bio uvijek dobar klub, a onda sam išao u Hajduk koji je bio još veći. Imao je uvijek pun stadion. Cijela Dalmacija i cijeli Split žive za to. Imali smo fanatike trenere i fanatike igrače. Bio je to uzbudljiv period. Zadovoljan sam jer sam ipak stalno igrao – koji put dobro, koji put vrlo dobro, koji put manje dobro. Ali imali smo dobru ekipu, stalno smo se borili da budemo prvaci i stalno smo igrali u Europi, tako da imam vrlo dobre uspomene i na trenere i na suigrače. S navijačima se ništa nije promijenilo. Danas su još bolji. Danas je teže sastaviti ekipu jer igrači odlaze danas puno ranije. Recimo, ja sam u inozemstvo išao u 29. godini, Luka Peruzović u 29., Ivica Šurjak u 28. Sad igrači odlaze rano. Mario Pašalić je otišao s 20, Ivan Perišić s 20. Drukčija su vremena i ne volim to uspoređivati, ali navijači su oduvijek bili fantastični”.

Kakav je osjećaj zaokružiti priču pa, nakon što ste izgradili bogatu karijeru u inozemstvu, vratiti se u Split?

“Meni je žena iz Splita i 40 godina smo bili vani. Bilo nam je lijepo i u Cannesu i u Japanu i Londonu, ali ona se najbolje osjeća tu. I ja tu imam dosta prijatelja. Split je ipak grad koji ima sve. Ima nogomet, tenis, košarku, vratio je sad vaterpolo. I lijep je grad. Ja sam postao dio Splita i zavolio ga. Ne možeš živjeti negdje ako ne voliš to mjesto. Žena se mora slušati. Ipak je ona šefica u kući, s djecom, unučadi. Sad imamo četvero unučadi. Šuti i slušaj. U klubu je Wenger sve držao. Sad ovdje dam povjerenje trenerima. Vrlo je važno imati povjerenje, entuzijazam. Volim da ljudi daju sve od sebe, da nisu preopterećeni. Danas moraš biti stalno dobar, najbolji. To nije lako“.

A što kada nisi najbolji – kako se nositi s porazima?

“Ništa. Prespavaj i analiziraj kako dalje i kako bolje. Ne valja tražiti krivce u drugima. Ako nešto ne valja u familiji, što je sa mnom? Uvijek sebe prvo gledam što mogu bolje. Kažem to i svima oko sebe. U Akademiji svakog ponedjeljka razgovaramo što je bilo dobro, a što je moglo bolje. Sad je sezona, imamo puno važnih utakmica. I prvi tim danas čeka Dinamo. Navijači su kao i ja, vole dobiti”.

Koja je tajna uspjeha Akademije Hajduka? Kako ste uspjeli „probuditi uspavanog diva“ kako neki mediji pišu?

“Juniori su konstantni. Tri godine su za redom prvaci Hrvatske. Prošle godine su bili u Europi i izgubili od Atletico Madrida. Znači, imali smo neki kontinuitet. Imali smo šanse u nekim utakmicama, ali to smo provocirali. Do finala smo igrali dobro, vrlo dobro. Svi oni rade. Jedni su od 12 godina danas u Mostaru na turniru, od 11 godina su u Pragu, jedni su u Puli gdje imaju veliki turnir. Svi rade. Non stop traje selekcija. Jedino tako možeš, velika je konkurencija”.

Po povratku u Split, organiziran je veliki doček za Vas, juniore i trenere. Što Vam je prolazilo kroz glavu dok ste se penjali na pozornicu održati govor i pozdraviti publiku, a puna riva Vam plješće?

“Osjećaj je fenomenalan. Ponosan si da te narod voli i da misli da radimo dobro, da radimo pošteno i dajemo sve od sebe u uvjetima kakve imamo. Ne možeš lagati narod. Narod osjeti da mi dobro radimo. Teren se ne laže. Tu moraš biti dobar. Poljud je čudna stvar. Split je uvijek imao šampione u košarci, tenisu, nogometu, vaterpolu – sami šampioni. Narod voli to. Voli pobijediti. To je ponos Splita“.

Što ste prenijeli mladim Hajdukovcima, a da ste i Vi to naučili kroz više od dva desetljeća s Wengerom? Kako on motivira svoje igrače?

“Vjeruješ im. Daš im podršku i probaš kad se dobije zaboraviti, a kad se izgubi još brže. Ali u ponedjeljak opet trebam iste te igrače, iste trenere. Druga stvar, poslati malo po Europi da vide kako rade po Europi. Učenje je konstantno. Nogomet napreduje. Nema to veze s našim vremenom”.

Kako biste opisali trenutni Arsenalov napredak pod trenerom Mikelom Artetom, posebno s obzirom na činjenicu da su jedna od najmlađih momčadi?

“Napredak je bio fantastičan. Meni je žao zadnja dva tjedna. Izgubili smo osam bodova. Tako da malo patim. Nadam se da će Manchester City malo kliznuti na bananu da će izgubiti koji poen, da se ponovno vrati i da budemo prvi. Arsenal je moj klub. 22 godine sam proveo tamo. Sve su to moji ljudi, moji prijatelji. I Arteta je moj igrač. I direktor je bio kad sam ja bio. Povezanost je velika. Volio bih da budu prvaci. Malo je sad teško, ali još uvijek nije gotovo. Sport je čudna stvar. Jučer je Borussia Dortmund trebala biti prvak pa je igrala 1:1 s Bochumom. Sad je ponovno Bayern prvak. Sport je čudna stvar. U nogometu je jedino dobro što možeš biti bolji, ali ne garantira ti to da ćeš dobiti. Nogomet je jedini sport gdje bolji tim ne pobjeđuje uvijek“.

Početak u Veležu, karijera u Hajduku, čak 22 godine u Arsenalu… Za koji biste klub rekli da je to “Vaš” klub?

“Da nije Veleža, ne bi bilo ni mene. Bilo je prije prvenstvo republika i ja sam bio kapetan Bosne i Hercegovine. Jaka je BiH bila onda. Sloboda, Sarajevo, Željezničar, Velež, Borac Banja Luka, Čelik – sve prvoligaši. Ja sam imao sreće biti kapetan i igrati za tu reprezentaciju pa poslije za ovu reprezentaciju, onda i u Hajduku, tako da sam koji put imao sreću. I nisam bio povrijeđen nikad. To je vrlo važno. Zato jako pazim sada s mladim igračima da ne dobiju neku povredu. To je sad vrlo važno u ovim tinejdžerskim godinama. Ali sve klubove volim. Kad sam bio u Mostaru, bio sam 100% u Veležu. Čak sam i zabio jedan gol protiv Hajduka vrataru Ivanu Kataliniću. Kad sam igrao za Hajduk, bio sam 100% za Hajduk. Kad sam bio u Arsenalu, bio sam 100% u Arsenalu, u Cannesu u Cannesu – tamo sam isto bio u ligi, bili smo u Europi. I tamo sam sedam, osam godina proveo fantastičnih. Bili su tamo Aljoša Asanović, Marko Mlinarić, Zinedine Zidane… Kad radiš negdje, ne možeš biti na dva mjesta. Uvijek bih dao sve od sebe za taj klub gdje sam bio u tom momentu. Čak mi kažu neki, da kad sam otišao u Arsenal, da nisam često dolazio u Split. Da sam ga zaboravio. Kad sam otišao iz Cannesa u London, prijatelji iz Canessa, kojih imam dosta, mi kažu da rijetko dolazim, ali što ću, nemam vremena. Sad isto, jučer su mi igrali u 16 sati i pioniri i kadeti. Danas juniori i prvi tim u 18 sati. Onda se nemam vremena misliti. Onda u utorak igra Arsenal, onda gledaš. Onda imam četvero unučadi, čekaju me za trampolin. Moraš biti i dida malo”.

Je li taj fokus možda i ključan faktor za uspjeh?

“Moguće”.

Kakvi su Vam daljnji planovi u Akademiji?

“Nemam planova. Imam planova dobiti sljedeću utakmicu. Bit će teška u Rudešu. Selekcije su već gotovo pa napravljene za sljedeću godinu. Plan je odmoriti malo, boriti se da se malo poboljšaju tereni. Boriti se kroz pripreme. Vidjeti tko će ići u prvi tim… Ima posla, ali to je iskustvo. Svake godine radimo isto. Spremni smo za to. Nisam razgovarao, ali mislim da ću ostati tu još ovu godinu. Još imam špirita i uživam svaki dan. Svaki dan uživam u Splitu, s prijateljima, na terenu, pogotovo kad se dobije utakmica”.

Za kraj, što biste poručili mladim nogometašima koji se bore da se dokažu?

“Neka stvaraju pritisak. Neka vjeruju u sebe. Ako imaju kvalitetu, uvijek će isplivati. Neka se ne boje i najbitnije, neka uživaju u dobroj igri”.