Sandro nije bio rođeni nogometaš kao Šuker ili Prosinečki, ali je njegova najveća vrlina bila što je volio puno trenirati i imao je tu mantru: uspjet ću u nogometu!

Nogometaši Dinama ‘preživjeli’ su Kranjčevićevu na putu prema naslovu prvaka. A još jednom se u junaka prometnuo stijelac jedinog pogotka Sandro Kulenović, dečko iz Travnog koji je zaobilaznim putem stigao do ‘pet minuta slave’. Petar Čančar je jedan obični klinac iz Travnog, kojeg je ozljeda zaustavila na putu da postane prvoligaški igrač. Bio je u Dinamovoj omladinskoj školi, kasnije ga je uzeo i Hajduka, ali Pero se nije zadržao u nogometu.Ipak, on je prava osoba da nam otkrije tko je zapravo Sandro Kulenović Kule kako su ga zapravo svi zvali.

“Moj stariji brat i ja igrali smo protiv Sandra i Tina Kulenovića u brojnim haklovima na školskom igralištu. Tu smo počeli gurati loptu, ja sam otišao u Hrvatski dragovoljac, a Sandro u Zagreb. Otac Amir je bio nogometaš, kasnije trener”   počeo nam je priču o Sandru Petar Čančar.

Ponovno su se spojili nakon što je Sandro došao u Maksimirsku 128 gdje je Petar koji je godinu dana stariji već igrao. Iz te dvije generacije najpoznatije ime je Dario Špikić, igrali su Kalaica i Pasariček. Kakav je Sandro bio kao ‘klinac’?

-Nogomet, nogomet i samo nogomet. Sandro nije bio rođeni nogometaš kako volimo reći kao primjerice Šuker i Prosinečki, ali on je jako puno radio, trenirao, popravljao svoje nedostatke kako bi došao na profesionalni nivo. Meni je on kada bih ga sada morao s nekim usporediti najsličniji Mandžukiću. Mario je napravio fantastičnu karijeru i ne kažem da je Kule taj nivo, nego bih rekao da mu je najbliži po profilu igre.

Zanimljivo upravo je Kulenoviću Maro Mandžukić nogometni idol, kao dječak je stalno govorio da bi volio jednog dana biti profesionalni nogometaš.

Jeste li kada izlazili kao tinejdžeri u noćne klubove?

–Ne, Sandro je ‘brijao’ samo na nogomet. To mu je bila glavna preokupacija. I da me sad pitate jel bih li se kladio na Kulenovića da će voditi Dinamo prema naslovu prvaka rekao bih da neće doći do tih visina. Ali zbog toga mi je više drago jer je pokazao kako se naporan rad, upornost i odricanje u životu kad tad isplate. Iskreno, volio bih da sam imao njegovu radnu etiku, da sam toliko vjerovao u sebe koliko je on sam vjerovao u svoje mogućnosti. Rekao bih da je Kulenovićev put, treninga i strpljenja da dočekaš svoju priliku zapravo neki obrazac kako se može u nogometu i životu izaći na pravi put i uspjeti.

Vas ste dvojica svaki dan iz Travnog putovali na treninge u Maksimir?

–Da, iz te dvije generacije smo mi bili jedini. Znate, Sandro je kao lijepo odgojena osoba. Uvijek je bio tu spreman pomoći, bio je jako društven, zanimali su ga i drugi ljudi i njihove priče i sudbine. Postoje neki ljudi koji vam ostanu u uspomeni za čitav život, a eto meni je Kule baš taj. Uvijek normalan, nikad nije zaboravio da je bio samo jedan običan dečko iz Travnog koji je išao i po posudbama, igrao i igrao i čekao taj trenutak da postane Dinamov prvotimac. Iskreno navijam za njega, volim Petkovića i nadam se da ćemo na kraju ‘preplivati’ tu Rijeku i stići do naslova prvaka.

Je li postajao neki porok koji je imao Sandro?

–Ha, ha, koliko znam to je jedino bio čips. Kako smo od malih nogu morali biti na sportskoj prehrani postojao je taj dan u tjednu kad smo znali pretjerati. Najeli bi se čipsa da to nitko nije smio znati. Sandro je bio jako discipliniran i nije bio sklon nekim iščašenim ponašanjima. Bio je veselo dijete, ali je uvijek znao što želi i na tome je imao apsolutni fokus.