Bundesliga
Premier League
La Liga
Champions League
Europa League
UEFA Conference League
Euroleague
NBA
ABA League
Eurocup
ACB League
Australian Open
Roland Garros
Wimbledon
US Open
Masters 1000
Formula 1
MotoGP
WRC
Evo prave rijetkosti i časti – intervjua s hrvatskim nogometnim sucem. Aktivnim. I jednim od najboljih. Patrik Kolarić sadašnjost je i budućnost našeg suđenja, dečko koji je s nepunih 27 godina već sudio derbi Dinamo – Hajduk, a od ove sezone redovito dijeli pravdu i u europskim klupskim natjecanjima. Iako priznaje kako baš i ne voli publicitet i medijsku pažnju koji dolaze s poslom nogometnog suca, za Sport Klub je otvoreno pričao o dosadašnjem tijeku svoje karijere.
Ujutro radi na Hidroelektrani Donja Dubrava, a poslijepodne i navečer sudi Dinamu, Hajduku, Rijeci, Brunu Petkoviću, Marku Livaji, Marcu Pašaliću…
Tako otprilike možemo opisati svakodnevicu Patrika Kolarića (29), ponajboljeg hrvatskog suca iz malog mjesta Strahoninec pored Čakovca. Magistra strojarstva koji uz svakodnevni posao iz vikenda u vikend sudi uvijek “vruće“ SHNL utakmice, redovito i najveće derbije.
Je li upravo on najveća hrvatska nada za sljedećeg suca u Ligi prvaka ili pak na Svjetskom prvenstvu jednog dana? Vidjet ćemo, ali svakako je na dobrom putu. Mlad je, talentiran, a istovremeno i već prilično iskusan u hrvatskim okvirima, s preko 50 utakmica odsuđenih u najvišem hrvatskom razredu.
Poznato je da u Hrvatskoj živi gotovo četiri milijuna izbornika, predsjednika i premijera. I približan broj – sudaca. Nogometnih. Pa tako mnogi misle da bi i taj posao baš oni radili bolje od onih kojima je to karijera i koji se zbog toga svakodnevno izlažu kritikama, pritiscima javnosti i negativnim komentarima.
Da suci griješe, griješe. Svjestan je toga i naš sugovornik.
“I mi smo samo ljudi. Griješe i igrači“, reći će.
I naglasiti više puta:
“Nitko ne želi nikoga oštetiti namjerno, to ljudi moraju shvatiti.“
A to je, ističe Kolarić, navijačima ponekad teško dokazati.
Susretljiv, ugodan i pristojan, u prvom opširnijem intervjuu otkako je postao jedna od glavnih sudačkih zvijezda u Hrvatskoj, Kolarić je za Sport Klub otkrio malo poznate detalje o sebi. Pažljivo važući svaku riječ, svjestan svoje uloge i odgovornosti, ispričao nam je koje su mu utakmice bile najteže za suditi, za kojom pogreškom najviše žali, kako je ozlijeđen sudio prvu utakmicu u SHNL-u, kakva su mu iskustva s Petkovićem i Livajom, kako to da je jedno od ljepših iskustava doživio na Cipru, tko su mu sudački uzori, kako se nosi s negativnim komentarima i što misli o VAR aferi.
Krenimo od aktualnog trenutka i utakmice Betis – HJK u prosincu prošle godine, bilo je to prvi put da ste sudili utakmicu glavnog dijela nekog europskog klupskog natjecanja za seniore. Kako je prošlo?
“Prošlo je jako dobro, takva je bila i ocjena mog suđenja. Nisam očekivao da ću dobiti jednu takvu utakmicu, iako sam se nadao.”
Je li bilo treme?
“Uvijek je ima, ali to je ona pozitivna trema. Više kao uzbuđenje, jedva čekaš da utakmica počne.”
Kako ste reagirali kad ste saznali da ćete suditi tu utakmicu?
“Bio sam pozitivno iznenađen. U kalendaru UEFA-e obično vidite samo datum utakmice, a kad te kroz koji dan matični savez potvrdi, onda vidiš o kojoj se utakmici radi. U iščekivanju, listao sam koja bi me utakmica mogla dopasti tako da je bilo uzbudljivo.”
Ako su podaci točni, bila Vam je to četvrta europska klupska utakmica seniora ove sezone?
“Tako je. Sudio sam u Kazahstanu Ordabasy – Petrocub u pretkolu Lige prvaka te pretkola Konferencijske lige Mlada Boleslav – TransINVEST i Petah Tikva – Cluj. Sudio sam i tri utakmice Lige prvaka mladih, uključujući onu između Liverpoola i Reala.”
Imate li kakve najave da ćete suditi još neki inozemni susret do kraja sezone?
“Vidjet ćemo. Sada kreću nokaut faze pa možda nije realno. Nadam se nekoj utakmici Lige prvaka mladih.”
Kakva su Vam ta prva europska iskustva u usporedbi sa SHNL-om?
“U prvim pretkolima nogomet je ispod razine SHNL-a, ali je nešto lakše suditi u Europi jer te nitko ne poznaje i pritisak je manji.”
Kako ste zadovoljni svojim suđenjem u protekloj polusezoni SHNL-a?
“Općenito sam zadovoljan. Ovaj zadnji derbi Hajduka i Dinama došao mi je kao nekakva nagrada za dobru polusezonu. Iako, ljutit sam na sebe zbog crvenog kartona koji nisam pokazao odmah (op.a. Marku Rogu). Recimo da je polusezona bila za plus tri, minus četiri.”
A kakve su ocjene nadređenih?
“Generalno su u redu.”
Jedan ste od nekoliko sudaca mlađe generacije, je li Vam lakše što su tu još neki mlađi dečki?
“Mislim da sam bio prvi od te mlađe ekipe pa je možda njima kasnije bilo lakše nakon mene. Pogotovo nakon tog derbija koji sam odsudio jer se tada vidjelo da se i nama, mlađim sucima može vjerovati, da smo dobri.”
Vratit ćemo se nogometnim temama nešto kasnije. Do tada, malo nam približite mjesto u kojem ste odrasli, Strahoninec.
“To je jedno mirno, prigradsko mjesto, odmah do Čakovca. Sve smo obavljali pješke ili biciklom. Nisi u gradu, a kao da jesi. Zato smo postali zanimljiva destinacija mnogima. Danas imamo preko 2500 stanovnika.”
Ako se ne varam, rukometne blizanke i reprezentativke Paula i Stela Posavec dolaze iz istog mjesta.
“Tako je. Čak smo u rodu. Njihov tata i moja mama su bratić i sestrična. Čujem se s njima. Paula sada igra u Zrinskom iz Čakovca, a Stela je u Poljskoj.”
Odakle su Vam roditelji?
“Oni su iz istog mjesta. Od glave do pete sam iz Strahoninca. Imam blizanca i stariju sestru, osnovnu sam školu pohađao u Strahonincu, a gimnaziju u Čakovcu.”
Kako je nogomet ušao u Vaš život? Jeste li se bavili nekim drugim sportom?
“Brat mi je bio uspješan u karateu, višestruki državni prvak. Bavio sam se i ja tim sportom, ali kratko, samo usput. Za mene je postojao samo nogomet.”
Koju ste poziciju igrali?
“Kao mali bio sam napadač jer sam bio jako brz. Zabio sam puno golova na toj razini. Nešto kasnije, treneri su shvatili da se prepadnem u šansama, bio sam prebrz pa bi mi lopta ostajala otraga i tako su me prebacili na stopera. Prvo sam igrao u Strahonincu, pa Međimurju, onda kratko u Austriji krajem srednje škole, pa opet Strahonincu, ali tada sam već počeo suditi na županijskoj razini. I onda fakultet, završio sam za magistra strojarstva.”
Zašto ste se počeli baviti suđenjem?
“Majčin ujak bio je nogometni delegat i bivši sudac, nažalost pokojni Slavko Vodopija. On me usmjerio u suđenje i tako sam sa 16 i pol godina upisao tečaj i krenuo.”
Kakva su Vam bila ta prva iskustva u suđenju?
“Na lokalnoj razini i danas je zanimljivo. Po raznim selima imate lokalne privatnike koji dosta ulažu u klubove, pa tako na nekim utakmicama imate i po 800 gledatelja, što je super. U početku su me još svi znali kao dobrog igrača, ali svejedno je znalo biti neugodnih situacija i nezadovoljnih reakcija zbog nekih odluka. Bilo je svega.”
Sjećate li se prvih utakmica?
“Da. U mlađim pionirima sudio sam Zebanec – Gornji Kraljevec, a seniorima u županijskom rangu Jadranu iz Štefanca i još nekom klubu kojeg se sad ne mogu sjetiti.”
Koji je od tih lokalnih terena bio najteži za suđenje?
“Recimo, Nedelišće. Tamo bude puno gledatelja, a publika je specifična i prava domaćinska. Nije se tome lako othrvati.”
Od mlađih pionira preko juniora, seniora i županijskog ranga stigli ste tako i do debija u SHNL-u i to sa samo 26 godina i devet mjeseci. Sudili ste Šibeniku i Slaven Belupu u travnju 2022. godine. Čega se sjećate iz te utakmice?
“Evo, sad ovo prvi put govorim. Pet dana prije utakmice na treningu sam iskrenuo gležanj. Već je svugdje po medijima bila izašla informacija da ću debitirati. Na kraju sam odsudio utakmicu pod tri brufena i sa zavojima jer nisam htio otkazati. Na zagrijavanju je bila katastrofa, ali čim je utakmica krenula, adrenalin je proradio, zagrijao sam se i zaboravio na sve. Osjećaj je bio prekrasan. Negdje sam pročitao da sam tada postao šesti najmlađi debitant među sucima u SHNL-u.”
VEZANA VIJEST
I onda, već u trećoj utakmici dobili ste derbi Dinamo – Hajduk (3:1). Kako ste se osjećali kad ste za to saznali?
“Bio sam šokiran. Drhtao sam. Hvala Brunu Mariću koji je imao hrabrosti staviti me na tu utakmicu. Da sam nešto zeznuo, ljudi bi prošli preko toga, ali njemu ne bi oprostili.”
Je li bilo nervoze?
“Tjedan dana ranije prvenstvo se riješilo tako da s te strane pritiska nije bilo. Igrači su bili korektni, sjećam se da mi je tadašnji igrač Hajduka Josip Vuković usred utakmice dobacio da dobro sudim i samo tako nastavim. To mi je puno značilo. Suditi pred dvadesetak tisuća gledatelja na Maksimiru prvi put kao glavni sudac, u najvećem derbiju, bilo je to ostvarenje sna za mene.”
Je li lakše suditi derbije ili ostale utakmice?
“Da nema javnog pritiska medija, društvenih mreža i navijača, možda bi čak bilo lakše suditi derbije. Tu si od prve sekunde na 100 posto ‘unutra’. Na nekoj manjoj utakmici pred 100 gledatelja, ako se ne igra ‘na nož’, nekad moram sam sebe držati budnim.”
Kako ste uspjeli izgraditi odnos s igračima i zaraditi njihovo poštovanje?
“Imam svoj stil razgovora s onim igračima s kojima se može razgovarati. S ostalima i ne pokušavam. Tu imam druge metode poput kartona ili da jednostavno bježim od njega, da ga ne čujem. Pokušavam na prijateljski način pristupiti svakom igraču. Svi smo mi ljudi, griješimo. Isto kao što igrači griješe. Nikad neću za sebe reći da sam bezgrešan.”
Može li se s igračima u našoj ligi razgovarati?
“S velikom većinom može.”
Kakvi su u tom smislu kapetani Dinama i Hajduka Bruno Petković i Marko Livaja?
“Oni su super. Mogu biti uzori mlađim igračima. S njima možeš normalno popričati i objasniti im neke stvari. Nikad nisam imao problema s njima. Inače je većina igrača pristojna, zaista. Tu i tamo imate premotivirane igrače koji se zaborave kontrolirati, ali da je netko bezobrazan i zločest, nije.”
Imate li sudačke uzore?
“Nastojim od svakog uzeti nešto što mi se sviđa i izgraditi svoj stil. Od naših sudaca to su Ivan Bebek, koji bi i danas praktički mogao bez problema suditi, i Duje Strukan. Od inozemnih volim pogledati Letexiera, sviđa mi se njegov stil, a od starijih cijenim Mažića i Clattenburga.”
Koliko dugo analizirate svoje izvedbe?
“Analiziram samo one utakmice iza kojih ostanu repovi ili s kojima nisam zadovoljan. Ali, nema tu puno zadržavanja na greškama jer ubrzo te čeka nova utakmica. Prilično sam samokritičan inače.”
Najveći ste kritičar samom sebi?
“Sudački, da. Nogometno, tu je tata broj jedan.”
Kako roditeljima bude pratiti Vaše utakmice, je li im stresnije nego Vama?
“Sigurno jest. Ja se pokušavam izolirati od čitanja komentara i tako savjetujem i tatu.”
Koja Vam je utakmica iz SHNL-a bila najteža za suditi do sada?
“Mogu izdvojiti dvije. Prva je Lokomotiva – Rijeka prošle sezone, nakon nekoliko derbija koje su sudili strani suci. Rijeka je još bila u borbi za naslov. Na kraju je sve dobro prošlo, nije bilo repova, a Lokomotiva je pobijedila 3:1. Druga je utakmica bila ovaj zadnji derbi Hajduka i Dinama na Poljudu, također zbog javnog mišljenja i publiciteta koji se stvorio. Strani suci su nas na neki način umirili, ali se sada uoči svakog derbija povlači pitanje zašto ne bi stranci opet sudili.”
VEZANA VIJEST
Kad smo već načeli temu stranih sudaca, kakav je Vaš stav po tom pitanju – jesu li oni dobra ili loša stvar za razvoj domaćih sudaca?
“Generalno bi nam svima bilo lakše da se napravi zajednica s državama sličnima nama po kvaliteti nogometa, pa da povremeno dođe do razmjene sudaca. A ne ovako da stranci sude sve glavne utakmice, iako je to lani u onom trenutku bilo najbolje rješenje.”
A taj lanjski trenutak bila je ona sudačka, VAR afera. Koliko je ona naštetila imidžu sudaca i je li se Vama osobno što promijenilo u karijeri?
“Sve se naelektriziralo. U toj aferi nisam vidio neki problem osim rječnika. Sve ostalo bilo je s ciljem da se napravi najbolje moguće. To je velika razina stresa, takva je bila i sezona.”
Je li nakon te afere danas teže biti sudac nego prije?
“Tome najviše pridonose društvene mreže. Što se suđenja tiče, lakše je zbog VAR-a. Ako mi VAR potvrdi neku odluku i kaže da sam u pravu, onda ja kroz utakmicu rastem i imam puno samopouzdanja. Na tom prvom derbiju koji sam sudio između Dinama i Hajduka Livaja je zabio gol rukom. Ja sam bio dobro postavljen, ali on mi je zaklanjao pogled. Da nije bilo VAR-a i da je gol priznat, opet bi se pojavile razne priče.
VEZANA VIJEST
Kako se inače nosite s pritiskom i negativnim komentarima?
“Komentare pokušavam ne čitati, ali onda mi netko iz društva prenese neki komentar ili pošalje ‘screenshot’… Najviše me živcira kada nakon utakmice želim otići na bazen ili u planinu na Ivanščici, malo očistiti misli, a onda me netko ondje prepozna i krene komentirati kako sam sudio.”
Je li postojanje VAR-a i dvosjekli mač u smislu da se suci previše opuste misleći da je netko uvijek tu da ih spasi?
“Radi se na tome. Shvatili su u UEFA-i da suci olako pristupaju nekim stvarima i previše se oslanjaju na VAR. Mora se suditi isključivo na terenu, da zaboraviš kako VAR postoji.”
Je li lakše biti glavni ili VAR sudac?
“Imam puno više utakmica kao glavni, tu se prirodnije osjećam. U VAR sobi sam rjeđe.”
Koju biste pogrešku iz sudačke karijere voljeli ispraviti da možete?
“Kod ključnih odluka sve je ispravio VAR, osim jedne. Bio je to dvoboj u Kupu, Lokomotiva – Osijek. Mislim da sam Mersinaju dao drugi žuti zbog faula nad Mierezom, a faula nije bilo. Tu VAR ne može reagirati. Hvala Bogu, nismo utjecali na rezultat. To je inače najteži dio, pogreškom izravno utjecati na razvoj utakmice.”
Bi li bilo dobro da i suci poput igrača i trenera daju izjave nakon utakmice?
“O tome se na svjetskoj razini dosta priča. Postoje podneblja dobra za taj pristup i ona koja nisu. Ako pogriješim, kako ću ljutitom navijaču, igraču ili treneru objasniti da sam gledao u tu situaciju, ali je nisam prepoznao kako treba. Mislim da kao društvo još nismo spremni za takvo što.”
VEZANA VIJEST
Možda bi ipak pomoglo ponekad objasniti da su postojali neki objektivni razlozi zašto je sucima nešto promaknulo.
“Problem je što se ide s pričom da netko nekog namjerno oštećuje. Da nije toga, ne bismo imali ni potrebnu objašnjavati. U nekim jačim ligama gdje su suci profesionalci rade se puno veće pogreške nego kod nas.”
Kad ste već spomenuli profesionalce, je li takvo što moguće i u hrvatskom suđenju i biste li Vi bili za takav put?
“To bi nam puno olakšalo. Stalno si dostupan, baviš se samo time i to je to. Ovo nam je svima drugi posao i nekad je teško očekivati da ćeš biti na 100 posto koncentracije ako si imao loš dan na poslu ili nešto slično.”
Koju biste utakmicu i doživljaj rado opet proživjeli?
“Jednu na Cipru. Bio je to derbi Limassola, AEL i Apollon. Uoči utakmice po gradu je bila vojska, navijački incidenti… Utakmica je završila s četiri žuta kartona i obje su momčadi stajale u redu da mi čestitaju. To su trenuci zbog kojih se sudi. Baš dobar osjećaj koji te hrani za dalje.”
Imate li neke posebne rituale na dan utakmice?
“Imam običaj između obroka i odlaska na utakmicu malo odspavati s isključenim mobitelom. Sat i pol, dva.”
Kome se prvome javite nakon utakmice prokomentirati suđenje?
“Imam jednu grupu lokalnih sudaca iz Međimurja koji prate sve. Oni su moji konstruktivni kritičari. Naravno, sve komentiram i s Bebekom, Strukanom te šefom sudaca i članovima Sudačke komisije.”
Kako Vam izgleda običan dan u kombinaciji s redovnim poslom?
“Buđenje je malo prije 6. Od 7 do 15 sati radim na Hidroelektrani Donja Dubrava, nakon toga dođem doma i onda imam trening. Do kraja dana sam s društvom, obitelji i djevojkom. Nemam baš puno vremena za druge stvari.”
Kakav je posao?
“Kompleksan. Voditelj sam strojarskog održavanja. To je moja struka. Imam nekoliko ljudi ispod sebe i hvala im svima jer treba imati razumijevanja za moje česte izostanke zbog utakmica. Ovaj mi je posao trenutno idealan uz suđenje.”
Prate li i kolege s posla Vaše nastupe?
“Prate. Uvijek je neka zezancija, ali pozitivna.”
Koliko stignete turistički obići gradove po Europi u kojima sudite?
“Na putovanjima vidim samo zračnu luku, hotel i stadion, ali donosim magnetiće iz svakog grada. Mama ih skuplja.”
Maštate li o suđenju Lige prvaka i Svjetskog prvenstva jednog dana?
“Svaki sudac ima takvu ambiciju, pa tako i ja. Nadam se da ću je uspjeti ostvariti jednog dana.”
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare