Danijel Pranjić više nije trener ciparskog drugoligaša Omonije, a za grčku Gazzettu je progovorio kakav je pakao prolazio ove sezone.

“Mislim da ću kroz koju godinu napisati knjigu o ovoj užasnoj priči”, započeo je priču Pranjić, prenosi Index.hr.

“Mislim da ne postoje šanse da ovakva momčad izbori opstanak. Koliko samo stvari mi je rečeno kad smo počeli suradnju i koliko ih se ispostavilo kao najobičnije laži. Nisam imao pravu sliku o momčadi kad sam preuzeo momčad. Apsolutno ništa nisam znao o obitelji koja vodi klub. Svima sam striktno podvukao da ću se ja pitati i odgovarati za ono što se događa na terenu i da će igrati samo oni koji zaslužuju. Dvojica igrača koji su iz te familije su mi od početka pravili probleme s bivšim dopredsjednikom i okrenuli su cijelo selo protiv mene. Imao sam podršku tek četvorice ili petorice ljudi u zajednici, ali je familija radila baš sve protiv mene. Cijelo selo je bilo protiv mene. Završilo se tako što nisu platili apsolutno ništa za period u kojem sam radio u klubu.”

“Klub nas se plašio jer smo igrali strašan nogomet. Igrali smo moderno, po zemlji, a ne na duge lopte kao većina klubova u ligi. Svima se to svidjelo, a igrači su uživali. Želio sam investirati i u budućnost pa smo dobili puno mladih igrača na koje se možemo osloniti. Sve se počelo raspadati sredinom sezone. Moj pomoćnik nije dobivao plaće i otišao je. Kad sam im rekao da ću ja ostati i raditi besplatno, odgovorili su da to cijene i poštuju, ali…”

“Zbog financijskih problema, igrači su izbačeni iz svojih kuća. Radio sam sve što sam mogao za njih. Neki nisu imali ni za prehraniti se pa sam im ja kuhao i spremao obroke. Davao sam im novac da imaju popiti kavu. Plaćao sam fizioterapeuta iz svog džepa. Usprkos svemu smo nastavili raditi zajedno i boriti se, to smo htjeli.”

Prije nekoliko dana Pranjić je imao sukob s gazdom kluba.

“Sukobili smo se i svašta sam mu rekao, sve ono što je morao čuti. Želio sam zaštiti tu djecu. Poslije tog poraza momci više nisu ništa mogli ponuditi na terenu jer su psihički bili uništeni. Nisu više imali snage. Rekao sam im da je došlo do kraja suradnje između mene i kluba.”

“Svašta sam prošao u karijeri, izgubio sam dva finala Lige prvaka. Nikad nisam plakao. Ipak, zaplakao sam poslije riječi koje su mi uputili ti momci kad smo se rastajali. Stajali smo tu i razgovarali sat i pol pokušavajući naći rješenje. Oni su mi rekli da će prestati igrati prvenstvo ako odem. Nisam to prihvatio. Sedmorica igrača su otišli za mnom. Što reći djeci koja žele svoju budućnost tražiti na nekom boljem mjestu? Rekao sam lokalnim vlastima da je njihov posao bio da zadrže klub u ligi. O ostalima ne bih.”