Poznan 2012. godine i utakmica prvog kola skupine protiv Irske će mi zauvijek ostati u sjećanju.

Bio sam četiri godine prije na Euru, Hrvatska – Austrija u Beču. Kao da se igralo u Zagrebu, a ne u glavnom gradu Austrije. Hrvatskih navijača više od domaćih, ali što sam ja balavac od 17 godina mogao shvaćati tada. Sjećam se samo da mi je bilo dobro, da je bio Hrvat na Hrvatu na glavnom gradskom trgu Karlsplatzu i da smo pobijedili.

Međutim, četiri godine kasnije je bila prava avantura. Nas četiri prijatelja se odlučilo na 12-satni put autom u poljski Poznan na utakmicu Hrvatske i Irske. Znali smo da će biti naporno, znali smo da ćemo ‘otegnuti muda’ da dođemo tamo, ostavimo glas na tribini, zapijemo pobjedu i zaputimo se odmah natrag za Zagreb, ali nije nas bilo briga.

Pitate se zašto pobogu nismo prespavali bar jednu noć, ma to se ni ja ne sjećam. Možda zato jer smo tek par dana prije tekme kupili karte i uopće se dogovorili da idemo, možda jer nismo imali love, tko će ga znati… Krenuli smo u ponoć iz Zagreba, stigli u podne u Poznan, ali ne bez zanimljivosti. Put je u globalu prošao korektno, mijenjali smo se svaka tri sata, te je red na mene došao na samom kraju. Potegnuo sam očito malo brže nego što sam smio i iza ugla poljska policija. Zamislite šok za nas pred ‘vratima raja’. Na svu sreću, brzina je bila tek nešto veća od dopuštene, nisam konzumirao alkohol i kazna je bila simboličnih 15 eura. Sve je završilo osmijehom i naravno pričom o šansama obiju reprezentacija na Euru. Štoviše, čak smo i ovjekovječili taj trenutak fotografijom za dotičnim policajcem.

Kad smo napokon stigli u Poznan, osjetili smo olakšanje. Do utakmice je bilo punih osam sati, na glavnom trgu u Poznanu je puno kockastih dresova, ali teška srca moram priznati možda i više Iraca koji su nakon dugo vremena dočekali neko veliko natjecanje. I naravno, nisu kao mi ‘socijalci’ došli na jednu tekmu, nego na sve tri u skupini, došli su piti pivo i trošiti novac do iznemoglosti.

Fantastičnu atmosferu na ulicama Poznana malo je pokvarila kiša prije početka tekme, ali nismo se smeli i krenuli na stadion. Pobijedili smo, to svi znaju, zabili smo tri gola, derali smo se kao nikad i dobili smo ono po što smo došli. Naravno, nismo ni razmišljali o nekakvom umoru, bilo je vrijeme za feštu na ulicama Poznana. Ono što nas je najviše oduševilo je to da su Irci bili jednako raspoloženi kao mi za feštu, bez obzira na poraz. Pa, nisu na velikom natjecanju bili ‘sto godina’, nije im bitan rezultat nego da se dobro zabave i popiju piva u potocima. Takvu prijateljsku vibru od Iraca zaista nisam očekivao, znao sam da nisu ‘ludi’ kao Englezi, ali baš da će nas častiti cugom i pjevati s nama u glas nakon što smo ih pobijedili na Euru zaista nisam mogao očekivati.

Vraćam se sada na početak priče i činjenicu da nemamo smještaj i da se trebamo vratiti za Zagreb. Dobro je, nismo se ‘razbili od cuge’, bili smo koliko toliko pribrani da znamo da moramo voziti 12 sati do doma. Bilo je četiri ujutro, plan je bio da svatko vozi par sati, da dvojica iza spavaju, a suvozač pazi da vozač ne zaspi. Međutim, već nakon sat vremena smo svi bili ‘mrtvi’ tako da smo stali na benzinsku i svi odspavali par sati.

Potegnuo je najstariji, vozio je većinu puta, nakrcao se Red Bullom i naša avantura je na kraju sretno završila. Sve je stalo u jedan i pol dan, ali meni se činilo kao puni tjedan. Gledajući iz ove perspektive mislim si pa ne bih tako više nikada išao na drugi kraj Europe, ali tada nam to nije smetalo i ne žalim ni trenutka.

Nakon dolaska doma oborio sam rekord, spavao sam punih 17 sati u komadu, to nikad prije i nikad poslije nisam uspio napraviti…

Četiri godine poslije uputio sam se u novu avanturu u Pariz gdje smo igrali prvo kolo protiv Turske, ali plan nije bio ni blizu ovome iz Poznana. Nekoliko mjeseci unaprijed se sve isplaniralo, skupljala se lova za avion, smještaj i sve ostalo. Bilo je naravno odlično, ali nije imalo tu draž kao taj ludi Poznan 2012. godine. Međutim, mogu se pohvaliti da su sve tri utakmice repke na Euru na kojima sam bio završavale pobjedom, eto možda sam im ja taj ‘lucky charm’ bio…