Legendarni nogometaš Crvene zvezde, a danas trener Dragan Stojković Piksi dao je poduži intervju za Radio Sarajevo, a mi vam ga prenosimo u cijelosti.

Prvo je prokomentirao moguće formiranje Regionalne lige u nogometu.

”Prvo i osnovno pitanje je tko bi kontrolirao ligu. Bi li se sjedište nalazilo u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu, Ljubljani ili nekom drugom gradu? Tko o tome odlučuje? Zatim, tko bi bio na funkcijama predsjednika i tajnika? Vjerojatno bi svaki savez inzistirao da njegov čovjek bude na najodgovornijem položaju. I najvažnije od svega, tko bi čuvao blagajnu? Da ne govorim o gomili sitnih detalja koji su od krucijalnog značaja za realizaciju jednog takvog projekta. Kada bi se stvorili uvjeti, zašto ne? Treba probati. Ali ako u startu postoje problemi za koje nema rješenja, glupo je trošiti energiju. Kako god odlučili, ja se neću buniti”, rekao je Stojković.

Pape je najbolji tehničar svih vremena na ovim prostorima

U razgovoru za Anadolu Agency (AA) jedan od najboljih nogometaša svih vremena na prostorima bivše Jugoslavije osvrnuo se na najvažnije trenutke svoje karijere:

”Utakmica protiv Španjolske na Svjetskom prvenstvu 1990. godine zaslužuje posebno mjesto. Pamtit ću je dok sam živ jer su ta dva gola u Veroni obilježila cijelu moju nogometnu karijeru. Bilo je mi ili oni. Igralo se po nesnosnoj vrućini, na ispadanje, bez prilike za popravni. To je onaj neopisivi osjećaj kada znate da vas gledaju milijuni ljudi u vašoj zemlji i da pobjedom ulazite u povijest. Prvi gol je bio remek-delo. Kreće kontra, a meni duša u nosu. Kažem sebi: Ajde, još samo ovaj sprint. Imao sam tu vrstu mentalne snage u sebi, kada je najteže, ja dodam gas. Uvijek pomislim, ako taj defenzivac ima snage vratiti se, imam i ja da budem brži od njega. Trčim prema šesnaestercu Španjolske i već vidim sebe kako se radujem. Samo molim boga da Zlatko Vujović prebaci Sancheza i da lopta dođe do mene. Kada je krenula padati, nisam nijednog trenutka imao dilemu. Njih milijun bi šutnulo iz prve. Ja sam zalomio, Vasquez je otišao po burek, a ostalo… Ostalo je povijest.”

Španjolci su izjednačili krajem regularnog dijela, a prvi je produžetak počeo kako se samo poželjeti može.

”Slobodan udarac za nas. Tu je Dejo, tu je Pape… Samo sam rekao: Ostavite meni. Opet sam je vidio u golu. To je nevjerojatan osjećaj. Vidite kut, vidite živi zid, vjerujete u sebe, ako je dovoljno jaka, ako je brza, ako dobije silaznu putanju, Zubizarreta nema spasa. Tako je i bilo. Poveli smo 2:1 i sačuvali prednost do kraja utakmice”, prisjetio se Stojković.

Španjolce je Jugoslavija tada poslala kući, a u četvrtfinalu je čekao Maradona. Argentina u grupnoj fazi nije briljirala, ali je pobjedom u južnoameričkom okršaju protiv Brazila stekla golemo samopouzdanje.

”Poslije pola sata ostajemo s deset igrača. Mislim da je Švicarac prestrogo isključio Šabanadžovića. I tada se događa nešto nevjerojatno. Mi s igračem manje preuzimamo inicijativu i gospodarimo terenom. To je nepisano nogometno pravilo, ekipa koja je u brojčanom deficitu izvlači iz sebe posljednje atome snage i trudi se duplo više od protivnika. Sjetite se Srbije protiv Gane u Južnoj Africi, igrali su bolje poslije isključenja Lukovića nego dok su bili kompletni. Redaju se šanse, mogli smo do pobjede i u produžecima. I dalje mi nije jasno kako ona Dejina lopta nije završila u mreži. Dolaze penali i sve se ruši kao kula od karata. Umor, nervoza, dekoncentracija… Znao se raspored unaprijed, ali je kod treće serije došlo do zabune. Hadžibegić je krenuo, pa se vratio, onda je Brnović uzeo loptu i očajno izveo penal. Sve je počelo mojim promašajem. Odlučio sam čekati Goikoetxeu. Obično igrači kažu: Zažmiri i opali. Ja nisam htio tako. Želio sam biti siguran da ću dati gol. Vidio sam ga kako leti u svoju lijevu stranu, okrenuo sam stopalo i poslao loptu u suprotni kut. Nije mi jasno kako je dobila toliku uzlaznu putanju i završila na prečki. Šok. Nevjerica. Laknulo mi je kada je i Diego promašio, nada se vratila, bio sam uvjeren da prolazimo. Penali su kocka, ima igrača koji bježe od odgovornosti, jednostavno se ne osjećaju spremno, nisu sposobni za tu vrstu pritiska. Pape je po meni najbolji tehničar svih vremena na ovim prostorima, ali nije šutirao. Ne možete nikoga na silu natjerati da pogleda golmana u oči”, kazao je Stojković.

Najslavniji period Dragana Stojkovića Piksija u dresu jugoslavenske reprezentacije vezuje se za ime legendarnog stručnjaka Ivice Osima.

”Ja sam tek kod njega počeo shvaćati neke detalje o taktici. Zona, sistem, zahtjevi igre… Ono ranije, kakav crni sistem. Samo glava i suhi talent. Nama Vaske nikada nije rekao: Igrajte 4-4-2 ili 3-5-2. Bože sačuvaj. Vjerojatno je tako bilo i kod drugih trenera, ne znam. Osim je uživao povjerenje kompletnog nogometnog saveza, iako se poslije kraha u kvalifikacijama za EP našao na udaru javnosti. Tu je Miljan odigrao ključnu ulogu i pokazao koliko je mudar čovjek. Osim je znao posao i fantastično je izbalansirao ekipu, jer nije dobro imati desetoricu znalaca na terenu. Prozivali su ga zbog forsiranja nekih imena, ali vjerujte mi da je svatko od tih igrača imao svoju ulogu u ekipi. Pravi primjer je Zlatko Vujović. Kažu da nikada nije postigao gol u bitnoj utakmici, a ja vam tvrdim da je to jedan od rijetkih igrača iz tog perioda koji bi danas imao mjesta u bilo kojem klubu na svijetu. Prototip modernog napadača. Brzina, osjećaj za gol, stalno na rubu zaleđa,, neuhvatljiv po oba krila… Ako je Zlatko u špici, nama iz veznog reda je sve ostalo rutina. Kada mijenjamo stranu u kontri, znamo napamet da će on prihvatiti dodavanje i napraviti problem protivniku. Govori se da sam bio Osimov ljubimac. Ne bježim od toga, čak vjerujem da je doista bilo tako, iako on to nikada ne bi priznao. Imali smo sličan karakter, on je volio igrače s pobjedničkim mentalitetom. Sve sam ja to vraćao na treninzima i utakmicama, nikada nisam zloupotrebljavao te privilegije i činio stvari zbog kojih bi Švabo kasnije imao problema”, istaknuo je Stojković.

O njegovom prelasku iz niškog Radničkog u Crvenu zvezdu ispisani su romani, ali Piksi otkriva i detalje koji do sada nisu bili poznati široj javnosti:

”Postoji anegdota da je Draža Marković došao u Niš i rekao: Pustite malog i da završimo priču. Nikada nisam doznao je li to istina, ali nema tih para za koje bih ja izdao Zvezdu. Ponude su pljuštale sa svih strana. Vjerojatno ne znate da se pored velike četvorke najviše zanimalo Sarajevo. Oni su bili prvaci 1985. i u to vrijeme sam igrao u raznim reprezentativnim selekcijama s igračima Sarajeva koji su me nagovarali da pređem na Koševo. Čak je predsjednik Svetozar Vujović dolazio u Beograd i bio jako uporan. Ja kažem: Čovječe, gdje ću bre u Sarajevo, mene samo Zvezda zanima, cijela moja obitelj, svi su zvezdaši. Hajduk je nudio najviše, a sve je išlo preko Dragana Holcera koji je nosio dresove oba kluba.”

Stojković je uvijek imao poseban motiv u duelima protiv Dinama i Partizana, ali kaže da su mečevi sa splitskim Hajdukom imali neku specifičnu težinu.

”Bili su nezgodniji protivnik od Dinama. Nekako žustriji, agresivniji, opasniji. Potpuno drugačiji mentalitet ljudi, stadion, ambijent. Teško je bilo pobijediti u Splitu. Jedna od mojih najdražih utakmica je ona u finalu Kupa 1990. Moja posljednja u Zvezdinom dresu i ogroman motiv da se s dvostrukom krunom oprostim od Marakane. Igralo se u nekoj čudnoj atmosferi, navijači su zbog bojkota šutjeli cijelo prvo poluvrijeme. Ne mogu se sjetiti što je bio razlog. Ali, baš neobično. Najveći praznik jugoslavenskog nogometa, igraš za pehar protiv ljutog protivnika, a na stadionu kao u kazalištu. Kasnije, kada je sjever zagrmio, bilo je mnogo lakše. Poveli smo golom Pančeva i sačuvali to do kraja utakmice. Oni su imali šanse preko Čelića i Asanovića, ali ono što je Dejo promašio u završnici utakmice graniči s nemogućim. Ta pobjeda mi je ostala u srcu za sva vremena, podigao sam trofej i mogao sam mirno da odem u Marseille. Hajduka se sjećam i zbog antologijskih utakmica s Radničkim u četvrtfinalu Kupa UEFA. Ždrijeb je spojio dva jugoslavenska kluba, ali su oni u tom trenutku bili mnogo bolji od nas. Imali su strašnu ekipu s braćom Vujović, Sliškovićem, Gudeljom, Vulićem… Dobili su u obje utakmice 2:0 i otišli u polufinale”, govori Stojković.

”Zamislite scenu, završavamo ručak i odlazimo u sobe odmoriti se pred polazak na stadion, netko kuca na vrata. Ja otvaram i vidim šanera koji nudi jaknu za 300 maraka. Gledam i ne vjerujem. Pitam se je li skrivena kamera. Kažem: Neću, ne zanima me. On uporan: ‘Uzmi onda odijelo, vidi ga, Bossovo, za tebe brate 200 maraka.’ Vratim se u krevet, poslije pet minuta zvoni lik da mu potpišem loptu za sina, pa tamo neki moli za dres… Luda kuća. A onda izlazimo iz hotela i pola sata ne možemo locirati autobus jer su ispred tisuće navijača. Ulazimo u bus, a u busu sto ljudi. Svi sjede, igrači stoje. Evo, kunem vam se, ja sam kao kapetan Zvezde stajao na putu od hotela do stadiona. Tu su žene, sestre, stričevi, strine, braća… Takozvani prijatelji kluba. Pitam u jednom trenutku mogu li sjesti, svi šute. Ajde, guraj, što da radimo. Presvlačili smo se u autobusu za utakmicu, bilo me sramota onih žena. I onda trčećim korakom u svlačionicu. Nema sastanka, nema masaže, točno na teren. Šeki je u hodu izdiktirao sastav i – tjeraj! I kako poslije dobiti utakmicu? Čak i nismo igrali loše, Robi je imao ključnu šansu, oni su dali gol iz čistog zaleđa, poslije još jedan kada je onaj Ordenevic izašao s loptom van terena… Ali ko te šiša, računa se rezultat. 3:0 i idite kući”, rekao je Stojković