Legendarni bosanskohercegovački trener Vahid Halilhodžić govorio je o svojoj karijeri, ali i teškim počecima u Bosni i Hercegovini.

Halilhodžić je jedan od najcjenjenijih nogometnih trenera s ovih prostora koji je vodio velike klubove poput PSG-a i Nantesa, a u zagrebačkom Dinamu u samo jednoj sezoni ostavio dubok trag i koji je odveo tri reprezentacije na Svjetsko prvenstvo. U razgovoru za tportal govorio je o svemu zanimljivom iz svog života i nogometne karijere.

Vahid Halilhodžić rođen je 15. listopada 1952. u Jablanici, a nogometom se ozbiljnije počeo baviti kao 16-godišnjak, kada se izborio za mjesto u napadu mlađih uzrasta mostarskog Veleža. Visok 182 centimetra, svojom pojavom vrlo rano je odskakao od vršnjaka. U gradu podno planine Velež, u klubu koji navijači zovu Rođeni, igrao je od 1972. do 1981. godine i u ukupno 207 utakmica zabio 103 gola.

Kao igrač osvojio je 1981. godine s Veležom kup Jugoslavije, što je bio prvi povijesni trofej za mostarski klub te ga i danas ističe kao najdraži u karijeri

‘Kada sam kao 18-godišnjak, završivši juniorski staž, potpisao prvi profesionalni ugovor, brzo sam shvatio da pored vrhunskog napadača kao što je Duško Bajević neću previše igrati. Bajević je bio neprikosnoven kao centarfor i kako se moj razvoj ne bi usporio, klub me posudio u Neretvu iz Metkovića te sam u pola sezone stekao puno prijatelja u tom divnom kraju, a i igrački mi je to donijelo puno dobrog‘, prisjetio se Halilhodžić.

Vaha je revitalizirao i svoje nogometne početke i prve uzore. Nogometa nije bilo puno na televiziji, ali jedan igrač mu je zapeo za oko i želio je igrati kao on. Johan Cruyff!

‘Divio sam se Johanu Cruyffu zbog toga kako je igrao. On je bio avangarda! Bio je tip napadača koji se kreće po svim pozicijama i još uz to igra obranu. Kao napadač praktički nisam imao obrambene zadatke i to mi je bilo nešto skroz novo. Cruyff je uz to zabijao golove kao na traci, a puno ih je i namjestio suigračima. Ukratko, Cruyff je bio moderan napadač i način na koji je on igrao prije 50-ak godina i danas je aktualan. Bio je avangarda, nešto novo za sve nas. U Veležu smo se svi divili njegovoj sposobnosti i nadahnuo nas je pa smo u to vrijeme igrali daleko najljepši nogomet u bivšoj jugoslavenskoj ligi. Igrali smo ofenzivni nogomet s četvericom napadača, što dotad nije viđeno na ovim prostorima’, prisjetio se Vaha, a te igračke dane u Veležu nikada neće zaboraviti.

No ono što je posebno zanimljivo jest činjenica kako se način igre ‘a la Nantes’, kako je poznat širom svijeta, Halilhodžiću toliko dopao da sve njegove momčadi igraju na takav način. Naravno, uz tzv. nadogradnju jer nogomet evoluira iz godine u godinu.

‘Danas sve velike ekipe na svijetu tako igraju, svi igrači idu defanzivni blok. Ekipe koje su u stanju nakon izgubljene lopte brzo se oporaviti, napraviti tzv. recovery, danas su one koje imaju najviše uspjeha. Uostalom, danas skoro svi igraju tako. Od vrhunskih momčadi danas jedino tako ne igra PSG, a eto, u zadnje vrijeme ni Barcelona.’

Na pitanje je li danas puno drugačiji trener nego prije 30 godina, kada je prvi put sjeo na klupu, Halilhodžić je kazao:

‘Da se ne ponavljam, nogomet stalno evoluira i kao trener sve to pratiš. Ali tu ne mislim samo na taktiku, nego i na sociološki i pedagoški pristup igračima, što je izuzetno važno. Evo vam primjer – kada sam došao u Francusku, u stručnom stožeru imao sam samo jednog pomoćnika, a sada klubovi i reprezentacije imaju i po 10 trenera koji se brinu baš o svemu, sve prate. Danas redovito dobivam izvještaj o tome koliko je svaki igrač pretrčao metara i koliko je toga bilo u sprintu. Na taj način možeš brzo reagirati i ispraviti nedostatke. I to daje rezultate, taj kontinuirani rad”.

Osvrnuo se Vaha između ostalog i na temu Dinama, gdje je bio jednu sezonu trener.. Poznata je priča da je Halilhodžić na kraju prvenstva odlučio protiv Intera iz Zaprešića izvesti pričuvnu momčad, ali to se nije dopalo glavnom čovjeku kluba Zdravku Mamiću. Kako danas gleda na taj incident i je li sve moglo drukčije završiti jer je bio uvjeren kako će u Dinamu provesti barem tri, četiri sezone i s njim napraviti velike stvari u životu. Ali ispalo je drukčije…

‘Imali smo uvjerljivu prednost od nekih 20-ak bodova i kada je Zdravko doznao da ću izvesti rezerve, želio je ući u svlačionicu i reći nekoliko riječi. Nisam mu dozvolio, rekao sam mu da me pusti da radim svoj posao i došlo je do teških riječi. Taj verbalni sukob mogao je i puno gore završiti, a mene je povrijedio jer me ponizio pred igračima i rekao kako ekipa ne igra dobro. A imali smo tada 21 bod prednosti i osvojen kup! Psovao je, spomenuo mi je i majku, a to ne opraštam.‘