Nakon niza loših vijesti o hrvatskim klubovima po pitanju europskih natjecanja, konačno smo dočekali i dvije dobre.

PIŠE: Ivan Blažević

Dinamo i Rijeka ove će sezone predstavljati Hrvatsku u Europskoj ligi. Kad se u obzir uzmu njihovi protivnici i općeniti renome oba kluba, mora se reći da je uspjeh Rijeke znatno veći i istaknutiji. No, krenimo redom.

Modri su večeras impresionirali svojom izvedbom, osim možda u prvih dvadesetak minuta drugog poluvremena, no takav izgled hrvatskog prvaka po pitanju Europe jednostavno nije realan, ne kad se u obzir uzme suparnik iz Estonije koji je stajao na drugoj strani terena. Ipak, jako je lijepo zaključiti europske kvalifikacije jednom uvjerljivom pobjedom prije početka grupne faze natjecanja. 

Posebne pohvale zaslužuje Arijan Ademi. Rastrčan, uvijek na pravom mjestu u pravo vrijeme, s direktnim i pravovremenim pasevima, bez suzdržavanja, bez zadrške, na kraju je i zabio dva pogotka. Možda pretjerujem, ali rekao bih da igra Ademija pomalo podsjeća na onu Marcela Brozovića, da se Ademi s pravom može staviti u kontekst popularne uzrečice i proglasiti ga se ‘Brozovićem sa siromašne’, a hrvatskom prvaku će u Europskoj ligi takav igrač itekako dobro doći.

S njime na poziciji zadnjeg veznog, imaginativne kvalitete Oršića i Majera mogu doći do punog izražaja, kao što je to povremeno večeras bio slučaj, doduše, ne u onom potpunom kontinuitetu i kroz svih 90 minuta, no na tome se još može raditi i sigurno je da nas najbolje od ofenzivnog dvojca Modrih ove sezone tek čeka.

A ono što je u Dinamu protiv Flore bio Ademi, to je u Rijeci protiv Copenhagena bio Franko Andrijašević, možda u još nešto boljem izdanju. Franko je iznudio velik broj prekršaja, smirio igru kad je to bilo potrebno, ulazio u prazan prostor, davao je i prvi pas prema naprijed kad bi preuzeo loptu od stopera, ali i onaj zadnji pas na protivničkoj polovici terena. Njegova mirnoća u završnici susreta i osjećaj za igru i situaciju pokazali su da je iskustvo neprocjenjiva nogometna stavka – Franko je danas bio lider na terenu, slično kao Ademi, ali možda onaj ‘Brozović za srednju klasu’.

Odličnu potporu u srednjem redu pružio mu je i Pavičić, a perfektne role odradili su i bekovi Štefulj i vrlo iskusni Tomečak. Posebno je zanimljivo bilo vidjeti Rijeku u zadnjoj četvrtini utakmice. Rožman je potpuno prilagodio svoju momčad rezultatu koji ima i ulogu koji mu visi nad glavom. Zaigralo se agresivnije, počela se čuvati lopta kod aut-linije već u 70. minuti, a Danci su spriječeni u svakom naumu da kreiraju pravu, ozbiljnu priliku pred vratima, pa su najopasniji ustvari bili kada su pucali izvan kaznenog prostora, iako je Wilczek svojim solo akcijama itekako znao zaplašiti Riječane i njihove navijače.

Simon Rožman protiv Copenhagena je sigurno ostvario pobjedu karijere i s ovim iskustvom, s adrenalinskom injekcijom kakve dolaze u paketima s ovakvim pobjedama, Slovenac može dodatno podići momčad i pripremiti je za europske izazove na pravi način. Rožman je prošao trnje i kamenje, često ga se kritiziralo i tjeralo, ali najbolji pokazatelj za svakog trenera u nogometu, ali i sportu općenito jest vrijeme. Rožman ga je dobio i iskoristio, a njegova momčad sada ima i glavu i rep, nešto što je tražila još od odlaska Matjaža Keka. Ono što već sada sa sigurnošću možemo reći jest to da na Rujevici nitko, tko god ondje došao, neće imati lagan posao. 

Dinamo je igrao protiv kluba kojeg je jednostavno morao proći, Rijeka je već imala puno ozbiljniji zadatak, no stvari stoje ovako. Mnogo toga će ovisiti o ždrijebu, ali ipak s pravom možemo reći kako su Rijeka i Dinamo momčadi koje pred sebe moraju staviti imperativ prolaska u nokaut fazu kao realan cilj. Jasno, težak je to cilj, udaljen kilometrima i potocima krvi, znoja i suza, ali realan cilj! Dva hrvatska kluba među favoritima grupe u europskim natjecanjima. Tko bi se tome nadao prije desetak godina?