Sportski svijet rastužila je vijest u prvom danu novog tjedna kako je proslavljeni trener Manchester Cityja, Pep Guardiola izgubio majku nakon zaraze koronavirusom.

Pepova majka Dolors Sala Carrio imala je navršene 82 godine, to je jasno i najopasnija dob za one koji se potencijalno zaraze opasnim virusom koji je u svijetu već uništio više od 70 tisuća života.

Naravno, jasno jest kako sam virus najopasnije djeluje u kombinaciji sa već postojećim oboljenjem, međutim činjenica kako je Guardiola izgubio majku neće zbog toga biti manje značajna. Velik broj sportaša i sami su osjetili kako je to biti zaražen s koronavirusom, neki su imali takvu sreću da jednostavno nisu osjetili simptome pa su se bez većih problema oporavili. No, ima i onih koji su teško disali poput vratara Napolija Pepea Reine.

‘Bio je jedan period od 25 minuta kada jednostavno nisam mogao disati. Nikada se tako loše nisam osjećao, zaista sam se prestrašio.’

Svjedočenje iskusnog španjolskog vratara samo je jedno od mnogih koje smo mogli pročitati u posljednje vrijeme stoga je važno u ovom trenutku shvatiti koliko je sport sporedan. Mnogi ljudi ostali su bez svojih najmilijih i to je bol koja nikad ne prestaje.

Pep Guardiola je bio uz majku kada se sve događalo, samo nekoliko tjedana ranije donirao je milijun eura u nabavu ključne medicinske opreme kako bi se što je moguće kvalitetnije pomoglo u ovoj teškoj borbi koja je promijenila život čitavog planeta i to na izuzetan način.

Teško je uopće čitati odvratne komentare pojedinih političara, nekakvih wannabe celebrityja koji će uskliknuti ‘pa kako je moguće da se cijela zemlja zaustavi zato što bi tamo neki deda želio živjeti dvije godine duže’. Pitajte Pepa kako se osjeća, a i mnoge druge koji su izgubili člana obitelji zbog nečega što su mnogi do jučer smatrali ‘samo običnom prehladom’.

U vidu svega što se događa, kada su mnoge tvrtke zatvorene, velik broj ljudi ostao je bez posla, primjerice samo u Americi podaci o rastu nezaposlenosti su šokantni, uskoro će biti deset milijuna nezaposlenih, a koji su to postali u periodu od tri tjedna kad se pandemija preselila na sjevernoamerički kontinent u značajnijem obujmu.

Sport je jasno važan aspekt života, pogotovo za one koji od njega žive, ali forsirati nastavak sezone u bilo kojem sportu potencijalno može biti itekako pogubno. S vremenom, vjerojatno i prije nego što očekujemo, tvrtke će nastaviti poslovati, neki će se ljudi vratiti na posao, ali to više neće biti kao do prije nekoliko mjeseci. Sigurnost je jedino bitna, a koliko god želimo da nam se vrati sport moramo se strpjeti i jednostavno izdržati.

Naravno da se svaki sportski dužnosnik, navijač, zaposlenik nada kako će se sve nekako normalizirati već u svibnju kad bi mnoge lige željele nastaviti sezonu, međutim jedino što je bitno jest stvoriti osjećaj sigurnosti koji svatko zaslužuje.

Ovih dana također čitam kako mnogi bogati klubovi otpuštaju obične zaposlenike kako bi uštedjeli pokoji euro, dosta se kroz medije provlači i igrače zato što se ne odriču svoje visoke plaće u ovim teškim trenucima, no valja pronaći neke pozitivne stvari. Guardiola je učinio jednu sa spomenutom donacijom od milijun eura udruzi Angel Soler Daniel koja je tim novcem kupila inače teško dobavljivu opremu, a zbog Pepova renomea porastao je broj ukupnih donacija.

Najbolji strijelac Manchester Uniteda, Marcus Rashford osigurao je obroke za čak 400 tisuća djece u gradu i okolici, nogometaši Leeds Uniteda odrekli su se velikog dijela svoje plaće kako bi obični zaposlenici zadržali posao, u NBA ligi neki od igrača poput Rudyja Goberta i Ala Horforda donirali su 500 tisuća dolara u borbu protiv virusa. Također, mnogi NBA-ovci svojim su novcima osigurali opstanak mnogobrojnih zaposlenika klubova koji bi ostali bez posla.

Sport se na mnoge načine ujedinio kako bi se pobijedila ova čitava ružna epizoda, a sport će nas i vrlo brzo ponovno razveseljavati na onaj način kakav smo navikli, na sportskom terenu.