Prvi put u povijesti hrvatskog nogometa dogodilo se da žena vodi nogometaše.

Takav slučaj zabilježen je u zagrebačkoj Dubravi, koja se nalazi u drugoligaškom društvu i trenutačno je u pozitivnoj situaciji što se ostanka u ligi tiče (ne nalazi se u opasnoj zoni, odnosno pretposljednjem i posljednjem mjestu u poretku koje donosi dodatne kvalifikacije te ispadanje).

Petra Mandić naslijedila je Krešimira Sunaru, koji je podnio ostavku i time postala prva žena, kojoj je uspjelo da vodi muški klub u seniorskoj konkurenciji.

Mandić se u razgovoru osvrnula na sebe, svoju igračku, sudačku i trenersku karijeru, predrasudu da žene ne mogu biti na ozbiljnim pozicijama u nogometu, trenerski uzor, stil nogometa, momčad koja je ostavila najbolji dojam te krajnju ambiciju u trenerskom poslu.

Kako ste se zapravo pronašli u nogometu?

“Dolazim iz sportske obitelji. Moj pokojni djed i tata bili su nogometni treneri te su igrali nogomet. Djed je bio napadač, a tata vezni igrač. Tata je bio trener u malonogometnoj momčadi, a moj život se sastojao od toga da su mi prve izgovorene riječi bile bam-bam. Kada sam prvi put ugledala loptu, nisam se odvajala od nje. Prije Osnovne škole pratila sam tatu po turnirima. Uz to, imam dvije sestre. Prva je također u nogometu, a druga u gimnastici i plesu. Tanja je bliže meni jer razlika je dvije godine. Pratile smo tatu na svim turnirima, ali meni se nije dalo ići van iz dvorane. Znala sam pogledati Kaštelansku malonogometnu ligu, Val iz Kaštela Starog u Trećoj i Četvrtoj ligi, Solin u velikom i malom nogometu te Hajduk. Može se reći da sam dijete sa ulice s obzirom da sam sa ekipom iz ulice igrala dva na dva i tri na tri. Bez obzira što sam paralelno trenirala tenis, znala sam da je nogomet ono što želim raditi u budućnosti i gdje želim igrati. Imala sam jedan problem, a to je da nisam imala ženski nogometni klub pa sam sa dečkima morala igrati nogomet u Valu. Kada se osnovao prvi klub u mojoj 16. godini, odmah sam igrala za seniorke i nakon šest mjeseci upisala nekoliko nastupa za reprezentaciju te igrala Prvu ligu. To je nekakav početak, gdje je nogomet jednostavno neizostavan dio mene. Imam veliku ljubav prema nogometu i to se zbilja može osjetiti. Sve što sam radila i što radim u nogometu je kako bi bila bolja, kako bi druge mogla naučiti tome te kako bi sve mogla sažeti u neku cjelinu da bi mi moglo pomoći u karijeri.”

Ukratko recite o svojoj igračkoj karijeri?

“Počela sam u ženskom nogometnom klubu Dalmacija. S njima sam započela u Drugoj ligi i ušli smo u Prvu ligu. Već na polusezoni otišla sam u Omblu iz Dubrovnika u kojem sam igrala Prvu ligu. Bile smo treće u Hrvatskoj i to je bila velika stvar. Znači, nakon samo šest mjeseci karijere dobiješ ulogu da igraš u prvih 11 što nije malo sa 16 i pol godina. U Dalmaciji cure, koje su bile starije od mene izabrale su me za kapetanicu što mi je velika čast dan-danas. Kada pogledate da vas netko sa 25 ili 30 godina izabere za kapetanicu i imate samo 16 godina, onda se nešto prepoznalo u vama. Mislim da je to dobar duh ekipe, koji zna prepoznati situaciju da može dignuti momčad iz pojedine situacije. To me krasilo kroz cijelu karijeru da si vođa na terenu bez obzira je li imaš kapetansku traku. Nakon Dubrovnika odlučila sam se za Viktoriju iz Slavonskog Broda, gdje je ideja bila da budemo prve. Bile smo druge i pamti se uvjerljiva pobjeda nad Osijekom od 7:0. Zabila sam gol za 2:0 i imali smo situaciju da smo protiv Dinama odigrale neriješeno pa izgubile i tu smo ostale bez prvenstva. Poslije Viktorije otišla sam u Dinamo u kojem sam bila četiri godine i još sam paralelno studirala na Kineziološkom fakultetu u Splitu. Iza Dinama imala sam pauzu zbog loma ruke.

U toj pauzi krenula sam sa suđenjem tako da sam sudila dečkima i igrala za cure. Nisi mogao suditi ligu, koju igraš i trebalo je napredovati u tom nekom segmentu. Uz to, pomagala sam roditeljima u kafiću i nije mi bilo teško. Kako sam na trećoj godini faksa dobila Rektorovu nagradu, to vam govori o mojoj predanosti i fokusiranosti te mom angažmanu. Vratila sam se nogometu i to u Marjanu u kojem sam bila trener-igrač, a prije toga dvije godine bila sam trenerica u Splitu. Paralelno sa nogometom igrala sam futsal u Split Tommyju, Alumnusu i Rijeci.”

Kako to da ste izabrali sudački poziv i zašto se niste zadržali u njemu? Jeste li imali neugodnih iskustava ili koji je bio razlog tome?

“Što se sudačke karijere tiče, bilo mi je jako zanimljivo u jednom razdoblju. Kako sam imala doktorat, trebala sam se fokusirati na to iako me vukao trenerski poziv. Od strane saveza bilo je zamišljeno da na turniru reprezentacija u Rovinju budem pomoćna sutkinja. Uz dužno poštovanje i njihovo mišljenje bila sam počašćena, ali više mi se sviđalo da budem glavna. Tada nisam imala mogućnost da napredujem u tome i odlučila sam se za trenerski poziv, što me najviše veselilo. Neugodnosti su neusporedive, nego sa muškim kolegama. Uvijek je bilo nekakvih dobacivanja i to te samo može izgraditi u smislu karaktera te da se ne bojiš takvih situacija. Mene to nije veselilo kao trenerski poziv i nije mi imalo smisla da nekome zauzimam poziciju bez obzira što sam u tom trenutku imala priliku da budem pomoćna sutkinja na međunarodnoj sceni. Trenerski poziv ipak mi je velika ljubav.”

Gdje ste položili za UEFA-inu licencu i koju sada imate?

“U HNS-ovom programu. Kada završite fakultet u razdoblju od pet godina, imate pravo na adaptacijski UEFA-A tečaj. To omogućava da budem trenerica u Prvoj nogometnoj ligi. U trenutku kada sam bila na UEFA-inom tečaju, bila sam u društvu sa Josipom Šimunićem, Ognjenom Vukojevićem, Marijom Carevićem, Nenadom Pralijom i Matom Bilićem. Zajedno s njima sam polagala.”

Vi ste doktorica nogometa po struci?

“Ne, ja sam docentica kineziologije. Naziv doktorica nogometa je takav i ujedno je simpatičan za vas medije i novinare. Završni, diplomski i doktorat bili su usmjereni na nogomet. Imala sam izbor zvanja docentice, gdje sam morala znanstveno napredovati i imala uvjete za polaganje.”

Kako komentirate predrasudu da žene ne mogu biti na ozbiljnim pozicijama u nogometu?

“S tim se susrećem otkad sam se rodila, ali ne obazirem se na to. Meni uistinu nije bitno da netko gleda jesam li žena, nego mi je važno da me se procjenjuje na temelju rezultata. Ako ga ne napraviš, časno odeš i zaželiš sreću igračima. Doći će netko drugi, koji će možda napraviti bolje od tebe. Mi treneri smo zamjenjivi, ali zbilja mislim da sa ovom momčadi imam jako dobru komunikaciju. Tu sam kratko i u ovom kratkom razdoblju neke stvari ne mogu se napraviti preko noći. Dočekali su me ozlijeđeni igrači, iako nikada ne tražim alibi. Zajedno sa momčadi i svojim stožerom želim da napravimo rezultat te da rezultat priča o nama, odnosno meni. To je ono što zbilja želim te se nadam i vjerujem da ću iskoristiti priliku, koju sam dobila od predsjednika.”

Koji vam je domaći i strani trenerski uzor?

“Zbilja nemam domaćeg trenerskog uzora, a kod stranog volim Jürgena Kloppa i njegovu filozofiju.”

Koji stil nogometa vam se najviše sviđa i koja momčad je ostavila najbolji dojam na vas?

“Iako je to Liverpool na prvu zbog Kloppa, velika sam obožavateljica Real Madrida i volim gledati prvenstvo Španjolske iako stvarno pratim sve lige. Ja jako volim engleski, španjolski, talijanski i njemački stil nogometa u svakom segmentu. Zbilja preferiram njemačku radišnost i ustrajnost, talijanski mentalitet da ne odustaješ do zadnje sekunde, španjolski štih u kojem Barcelona i Real stvarno igraju prekrasno te engleski tip gdje ćeš u nekim situacijama imati rješenje bez obzira što ti protivnik nametne i ovisno kako ćeš se prilagoditi prema rezultatu.”

Koja vam je krajnja ambicija u trenerskom poslu?

“Ja sam vrlo skromna i na zemlji te ne razmišljam toliko daleko. Volim biti tu gdje jesam u tom trenutku i napraviti najbolje moguće za Dubravu. Jedini interes mi je fokus na momčad i ono o čemu razmišljam je Dubrava. Uopće ne razmišljam o nečemu sa strane, iako sam imala ponude za Al-Nassr, Kinu i Šibenik od strane gospodina Vastića, koji me zvao u svoj stožer. Nisam se nigdje vidjela, osim u Zagrebu. U Dubravi zbilja želim napraviti što je više moguće i što više se zadržati. Želim napraviti nekakav rezultat pa onda razmišljati o nečemu dalje. Prvo želim napraviti nešto u svojoj zemlji pa će onda biti prilike za ići u inozemstvo.”