U doba kad malo što sportskog sadržaja pronalazimo na našim TV ekranima, odlučili smo se na serijal od pet tekstova o pet najvećih suvremenih trenera po našem izboru koje potpisuje novinar Sport Kluba Ivan Blažević

Igrala se 93. minuta velikog finala, cijeli Estadio da Luz bio je na nogama, a po reakcijama navijača, ali i igrača na klupama bilo je teško zaključiti čija momčad je u prednosti. Neki su grizli nokte, neki držali sklopljene ruke kao na jutarnjoj misi, neki jednostavno više nisu mogli gledati pa su samo zarili lice u dlanove…

U prednosti je ipak bio Atletico Madrid – Casillasova pogreška u prvom poluvremenu rezultirala je pogotkom Godina nakon udarca iz kuta. Još minuta i biti će na vrhu Europe, samo da obrane još ovaj korner! U kutu stoji Luka Modrić, uzima zalet, visoka lopta leti u srce šesnaesterca, ako pitate većinu igrača ondje, i previsoka, no ne i za Sergija Ramosa! Kapetan Reala, koji je u Münchenu riješio polufinale dvama pogocima glavom isto je učinio i u Lisabonu! Udarac glavom u suprotni kut i njegov budući suigrač Courtois nije imao šanse. Real se vratio iz mrtvih i izborio produžetke u trenutku koji će dan danas većina njegovih navijača istaknuti kao njima najdraži ikad.

https://youtube.com/watch?v=Rp4SCR02mns

U tom trenutku istaknula se reakcija čovjeka u crnom odijelu kraj Atleticove klupe. Dok su svi njegovi igrači u nevjerici gledali slavlje Realovih igrača s navijačima kod korner zastavice, Diego Simeone se zaletio prema tribini s pristašama Colchonerosa i skakutao podignutih ruku u pokušaju njihove animacije ili bolje rečeno – reanimacije. “Nije gotovo ljudi, navijajte, idemo dalje!”, kao da im je govorio. Takav je Diego Simeone, veliki borac i neustrašivi ratnik koji uvijek izvlači najbolje iz onih koji ga okružuju.

Nažalost po Atletico, za Kraljevski klub je kasnije sve išlo lako. Teško se vratiti nakon takvog šoka u sudačkoj nadoknadi, pitajte samo generaciju Vatrenih s EURA 2008. Bale, Marcelo i Ronaldo samo su potvrdili neizbježno – velikih 4:1 za toliko iščekivanu La Decimu, Liga prvaka ponovno je nakon 2002. godine stigla na Santiago Bernabeu.

Središnji lik ovog teksta je spomenuti Diego Simeone zvani ‘El Cholo’. Neki kažu da njegov nadimak znači jednostavno dječak, drugdje se pak može pronaći objašnjenje kako ta riječ karakterizira jednostavnog južnoamerikanca koji potječe iz niske radničke klase. Sam Diego će pak reći kako nadimak nema neko posebno značenje. “Kada sam bio među juniorima Boce, jedan od naših trenera jednom prilikom mi je dobacio ‘Cholo’, i otad pa do dan danas sam ostao ‘Cholo”. Općenito se smatra kako u slučaju Simeone taj nadimak ima značenje ‘manijak’ ili ‘baraba’, a di ćeš boljeg opisa za Simeonea.

Cholo je rođen u Buenos Airesu prije 49. godina, a karijera ga je vodila preko argentinskog Veleza i talijanske Pise pa do španjolske Primere. Nakon Seville stigao je u Atletico 1994. godine, zadržao se ondje tri sezone, iskušao Serie A kroz dres Lazija i Intera pa se opet vratio u Atletico, klub koji je najviše zavolio, klub za koji je davao sve. Kao zadnji vezni, bio je poznat po velikoj trci i energiji uz agresivan, ponekad i pregrub stil, no temelji svega bili su ogromna odgovornost i nepokolebljiva strast. To su i dvije najistaknutije značajke njegova karaktera koje je ponio sa sobom i u trenersku karijeru. Nije ga između ostalog, zanimljiva činjenica, već s 10 godina njegov profesor iz glazbenog uzalud postavio za dirigenta školskog orkestra.

Trenerskom karijerom počeo se baviti 2006., a uspjesi su krenuli istog momenta. Prvo naslov s Estudiantesom, dvije godine kasnije s River Plateom – bilo je jasno da Cholo mora u Europu, da su mu suđene zvijezde. U Cataniji je samo kalio svoj zanat, u Atleticu je pobrao svo vrhnje. Dva puta vodio je Atletico do naslova Europske lige, osvojio je i dva superkupa, pobijedio Real na Bernabeu u finalu Kupa Kralja i dva puta se među mnogo snažnijom i bogatijom konkurencijom probio do finala Lige prvaka. No, najveći uspjeh definitivno mu je bio onaj 2014. godine, kada je osvojio španjolsko prvenstvo. Jasno, osvajao je Atletico mnogo puta Primeru, no osvojiti je u ovo vrijeme, s Ronaldom u Realu i Messijem u Barceloni, s La Ligom u potpunosti podređenom ta dva kluba, uspjeh je koji se ne zaboravlja – Simeone je postao besmrtan na Vicente Calderonu!

Mnogi kritiziraju njegov stil vođenja momčadi, nazivaju ga ubojicom nogometne igre, no genijalnost mu nitko ne može osporiti. Čovjek je od ‘no name’ igrača radio velike zvijezde, da bi ih krajem sezone redovito gubio tijekom prijelaznog roka, samo da bi iduće sezone ponovio taj proces. Ne, Simeone u svojim redovima nikad nije imao top klase poput Busquetsa i Modrića, njemu je fortuna, iliti klupska uprava, podijelila karte na kojima je pisalo Gabi i Koke, igrače koji se svojim tehničkim predispozicijama ne ističu previše od nekog prosjeka Primere. Pa što je onda Cholo s njima učinio? Prepoznavši se u njima, Cholo je na njih prenio filozofiju koju je i sam upotrijebio kao igrač. Iskoristi svoje prednosti do maksimuma, a nedostatke nadoknadi nestvarnim zalaganjem, trkom i radom! I formula je upalila – uskoro će proći čitavo desetljeće da karizmatični Argentinac sjedi na klupi Atletica, a početkom 2019. godine dobio je novi ugovor na kojem stoji da će Colchonerose voditi do 2022. godine. Uz to, prošli tjedan je objavljena i službena informacija kako je najplaćeniji trener svijeta.

Najbolji trener Europe 2012., najbolji trener La Lige 2013., 2014. i 2016., brojni klupski trofeji i respekt cijelog nogometnog svijeta! Mnogo puta je bio i gubitnik, Real mu je dva puta slomio srce kad je trebao zasjesti na vrh Europe, a uvijek je gubio najbolje igrače – Kün Aguera, Falcaa, Griezmanna, Diega Costu... popis se nastavlja. No Simeone je u tim trenucima činio suprotno od onoga što bi učinila većina na njegovoj poziciji. Zaletio se prema navijačima te skačući s rukama podignutima u zrak poručio ‘Idemo dalje!’

Takav je Cholo Simeone – veliki borac i neustrašivi ratnik koji iz svega uvijek izvlači najbolje!