I osam godina kasnije njegovu izjavu svi pamte. A on bi radije da nije tako. Bolje da su upamtili neku ljepšu, kaže. On je Goran Milović, bivši kapetan Hajduka, a ta famozna izjava je ona kad je rekao da "uvijek kad su neke velike fešte u gradu, hajdukovci sve us.ru“.

Povoda za razgovor s Goranom Milovićem imali smo više. Budući da je bivši kapetan Hajduka, zanimalo nas je što misli o nadolazećem derbiju s Dinamom na Poljudu, ali smo se pitali i što je s njegovom karijerom. Gdje je zapelo, jer otkako je s ljubljanskom Olimpijom proljetos osvojio prvenstvo i Kup Slovenije, nije imao novi klub.

Prošlo nam je kroz glavu da bi to, s obzirom na njegovu dob, moglo značiti i oproštaj od profesionalne karijere. Tako je i bilo. Milović nam je ekskluzivno potvrdio da zaključuje svoju igračku priču, četiri mjeseca prije 35. rođendana.

Ima na što biti ponosan. Dečko koji je odrastao na Spinutu, par stotina metara od poljudskog stadiona, preko RNK Splita stigao je do uloge kapetana Hajduka te je čak nastupio i za reprezentaciju Hrvatske. I to je već samo po sebi više nego dovoljno da se karijera proglasi uspješnom.

Milovićeva razmišljanja o samom derbiju Hajduka i Dinama ove nedjelje 1. listopada možete pročitati u tekstu koji ćemo objaviti odvojeno, a u ovom sada niže bavili smo se isključivo njegovom karijerom.

Zašto je jednom bio blizu odustajanja od nogometa, zašto nakon nekih poraza s Hajdukom ne bi izlazio iz kuće, kako mu je bilo u Poljudu u vrijeme oskudnijih financijskih prilika u odnosu na danas, kako danas gleda na tu svoju čuvenu izjavu s početka teksta, kako je uz nogomet uspio završiti i fakultet, tko je bio jedini igrač kojeg je pitao za dres, kako ga je Diego Milito nasamario, koga mu je u HNL-u bilo najteže čuvati, čime će se baviti nakon karijere… Sve to i još puno više Milović je podijelio s nama.

Dakle, opraštate se od nogometa. Kako, zašto?

“Imao sam ponude iz Slovenije i BiH, čekao sam nešto da bude lijepo za mene i obitelj ili eventualno neku financijski izdašnu ponudu s Istoka, ali nije se dogodilo ništa. Doma sam, u Splitu nakon osam godina, sin mi taman kreće u predškolu i zaželio sam se biti s obitelji i prijateljima. Uživam. Trebalo me je nešto posebno motivirati da bi me odvuklo od ovog života. Ništa takvo nije se pojavilo i odlučio sam da je to to. Imao sam i probleme s koljenom, trebao bih mirovati još barem dva mjeseca. Želim biti zdrav zbog sebe i obitelji, a gušt mi je i igrati tenis i mali nogomet. Nije se isplatilo. Imao sam lijep kraj, dvostruku krunu s Olimpijom. Planiram upisati školu za trenersku licencu.”

Je li bilo ponuda za povratak u Hrvatsku?

“Imao sam razgovore s dva-tri kluba u drugoj ligi, ali više kroz to da pritom preuzmem vođenje nekog mlađeg uzrasta. Međutim, sad mi trenutno i paše da ne budem non-stop u nogometu. Kad krene škola za licence onda ću svakako biti otvoreniji i za takve ponude.”

Je li bilo teško donijeti takvu odluku i priznati samom sebi da je svemu kraj?

“Na prvu mi je laknulo jer više nisam morao čekati hoće li me netko zvati, a istovremeno sam morao trenirati i biti u formi. Onda sam s druge strane počeo razmišljati o karijeri i kako bi bilo odigrati još negdje nešto, međutim to me kratko držalo. Nisam imao problema s odlukom, miran sam i zadovoljan. Ostvario sam i više nego što sam očekivao, zadovoljan sam karijerom, pogotovo jer nisam ni imao velika očekivanja.”

A početak je bio, kao i mnogim dječacima u Splitu koji se počnu baviti nogometom, u Dalmatincu na Spinutu, par stotina metara od Poljuda.

“Bio sam u grupi s Ivanom Perišićem, Božom Radoševićem, Stipom Plazibatom… To je ta generacija 1989. Onda smo svi otišli u Hajduk, ondje sam bio godinu dana, pa mi je rečeno da nisam za Hajduk i tako sam s 11 godina otišao u RNK Split. Tu sam u deset godina prošao sve generacije do seniora.”

Sa Splitom ste prošli pravu filmsku priču, od četvrte lige do prve, igrali i Europu, pobjeđivali Hajduk i Dinamo…

“Da, osim mene još su samo Danijel Zagorac i Ante Erceg bili tada u četvrtoj ligi. Svi zajedno smo ostali i do prve lige. Baš se sjećam, Zagi je u tim počecima, u četvrtoj ligi, s posla dolazio na treninge, kao i dobar dio starijih igrača. Bili smo dobra klapa, stalno smo se družili, a onda su stvari postale ozbiljnije ulaskom braće Žužul u klub. Povećavala su se ulaganja i očekivanja, počeli su dolaziti sve bolji igrači. Svake godine slavili smo trofej, godinu za godinom smo ulazili u viši rang. Ona početna ekipa iz četvrte lige se osula, ali dobra atmosfera je ostala.”

Te 2010. godine Split je debitirao u prvoj ligi.

“Glavni je cilj bio ostanak u ligi, ali potajno smo se nadali Europi. Uz trenera Katalinića i odlična pojačanja u tome smo i uspjeli. Došli su Vidić i Budiša koji su sa Šibenikom igrali finale Kupa s Hajdukom, bili su tu i braća Vitaić, Grizelj, Lojić, kasnije i Križanac… Te prve sezone odmah smo ušli u Europu i odigrali one dvije epske utakmice s Fulhamom. Sjećam se i prvog derbija s Hajdukom na Parku mladeži, završilo je 1:1, stadion je bio krcat, ljudi su se penjali na zgrade da bi gledali utakmicu… Poručio bih mladim igračima da ne bježe od nižih liga, sve je to dragocjeno iskustvo, a nikad ne znate hoće li vam se otvoriti kao što se meni otvorilo.”

Nije Split samo igrao dobro, već je imao i nadaleko poznatu atmosferu punu pozitivnih luđaka u svlačionici. Prvi među njima Romano Obilinović Žorž…

“On je imao toliko živopisnu karijeru. Njegove su nas priče nasmijavale, uvijek je raspoloženje bilo super. Jednom smo se vraćali iz Vinkovaca gdje smo pobijedili Cibaliju 1:0. Bus nije smio voziti brže od 100 i trebalo nam je dobrih 12 sati sa svim pauzama da se vratimo doma. S Romanom je to proletjelo. Nije se ‘gasio’, svi smo slušali njegove priče. Kad bolje razmislim, svako gostovanje bilo je druženje i dobra zezancija. Ta dobra atmosfera dovela je i do rezultata. Što se Obilinovića tiče, on je bio baš talent. Čak je i prvu ligu igrao bez problema, radio je razliku, ali eto život ga je odveo u drugom smjeru, haha.”

Malo je poznato da ste u tom razdoblju u Splitu paralelno i studirali?

“Da, bio sam na fakultetu kineziologije. Jednom sam imao predmet Atletika 1 koju smo radili baš na Parku mladeži. Ja sam trčao okolo, a moji su suigrači trenirali na terenu, haha. Ali kad je krenulo ozbiljnije, tamo negdje u drugoj ili trećoj ligi, bio sam u dilemi ostaviti se fakulteta ili nogometa.”

Znači, toliko je dramatično bilo?

“Je. Na faksu su mi došli plivanje, vaterpolo i gimnastika, a to su sportovi koji nisu baš u korelaciji s nogometom. Znalo je biti dana kad bih na nogometni trening došao premoren. Iskreno, više sam naginjao tome da se ostavim nogometa jer tada smo još uvijek bili treća liga. Roditeljima je bilo bitno da završim fakultet, oni su me podržali, baš kao moja tadašnja djevojka, a sadašnja supruga, i nekako sam preživio taj semestar. Pomogao mi je i tadašnji trener Splita Milo Nižetić, dovršio sam faks i ostvario i profesionalnu nogometnu karijeru. Na petoj godini već sam bio u Hajduku, ali tu praktičnog dijela više nije bilo pa je bilo lakše.”

U Hajduk ste prešli 2012., kako je do toga došlo?

“Imao sam problema sa Splitom jer sam imao stipendijski ugovor i trebao sam potpisati novi. Bilo je tu svega, na kraju su me suspendirali na tri-četiri mjeseca. Trenirao sam odvojeno od momčadi s Vedranom Milovićem, koji mi nije ništa u rodu, na bacalištu ASK-a.”

Kako ste se zbog toga osjećali?

“Osjetio sam se uvrijeđenim, bila mi je to prava pljuska. Smatrao sam da nakon deset godina u klubu nisam zaslužio takav tretman i odlučio sam otići. E, sad. Split je tada imao neka dugovanja prema Hajduku, a Hajduk je imao nezadovoljnog Tomislava Glumca koji nije igrao. Budući da je u Hajduku tada sportski direktor bio Nižetić, koji me vodio u Splitu, klubovi su dogovorili zamjenu. Nižetić je tu odigrao veliku ulogu, jamčio je za mene.”

Jeste bili uzbuđeni? Znamo da ste Splitovo dijete, ali sigurno ste se ipak potajno nadali Hajdukovom dresu jednog dana?

“Na trenutke nisam mislio da je to moguće. A onda sam potpisao ugovor, imao prvu press konferenciju, pa trening… Trebalo mi je vremena da shvatim da je to stvarno to. Osjećaj je bio fantastičan. Odmah je došla neka druga vrsta pritiska, čak i prijatelja, ekipe. Svi toliko vole Hajduk i sve prate.”

I došli ste baš u teškom razdoblju, kada novca nije bilo kao danas.

“Da, bilo je dosta teže nego danas. Predsjednik je bio Maleš i provodila se politika smanjenja ugovora. Dolaskom Krstičevića na mjesto trenera nakon Balakova stupila je na snagu potpuna smjena generacija. To proljeće 2012. bilo je puno debitanata i mladih igrača, pa se dogodilo i par ružnih poraza. Sjećam se da smo izgubili čak i od Lučkog… Nije bilo lako slušati uvrede s tribina, ali takva je bila politika kluba.”

Tu su uslijedile famozne ljetne pripreme u navlakama.

“Nismo smjeli igrati prijateljske utakmice zbog financijskih problema kluba. Ali pripreme su bile naporne, bili smo u Njemačkoj, dobro nas se gazilo. Nagrada je bila ta pobjeda protiv Intera u Milanu, iako nismo prošli dalje. Na kraju te sezone uzeli smo Kup protiv Lokomotive.”

Kasnile su i plaće…

“Jesu, ali mlad si, igraš za Hajduk, voliš ga i sve izguraš. Takvo stanje trajalo je dobre dvije godine. Onda je došao Brbić za predsjednika, probalo se klub osoviti na noge i izvući iz minusa. Zadnjih pola godine bio sam kapetan i plaće su dolazile na vrijeme. Baš tad sam otišao, haha.”

Koja vam je generacija iz te četiri godine bila najbolja, najkonkurentnija?

“Ona iz jeseni 2014. Tog smo ljeta u Europi ispali od Dnjipra koji je kasnije igrao finale Europske lige. Baš uoči te sezone Vršajević i Sušić igrali su Svjetsko prvenstvo s BiH, bili su tu još Lovre Kalinić, Maloča, Jozinović, Nižić, Kouassi, Caktaš, Maglica, a dolazili su Vlašić i Balić. Pred nastavak prvenstva na zimu trener Tudor je otišao i tada smo do kraja sezone promijenili nekoliko trenera. Vukas, pokojni Špaco (op.a. Stanko Poklepović), Vučević, pa opet Vukas i nekako smo uhvatili Europu.”

Te jeseni dogodio se i onaj neodigrani derbi na Maksimiru. Kako sada s odmakom od gotovo punog desetljeća gledate na taj dan?

“To je bio baš neobičan događaj. Mi smo čekali u svlačionici, bili smo spremni za utakmicu. Onda su počele stizati informacije da se naše navijače ne pušta na tribinu. Iskreno, nismo ni htjeli igrati u takvoj komornoj atmosferi. Kad je došla konačna odluka da se navijače ne pušta na stadion, svi smo stali uz njih i odlučili ne zaigrati. Nismo bili ni svjesni koliki će to odjek imati. Na stadionu u Splitu dočekao nas je pun sjever. Nismo mogli ni znati koliko će ljudima to značiti tako da uopće nismo žalili za tom odlukom.”

Tko vam je prvi dao kapetansku vrpcu i kada?

“Nakon tog turbulentnog proljeća 2015. za trenera je došao Damir Burić. Na prvom sastanku odmah mi je rekao da me vidi kao kapetana i da mi vjeruje. Došao je dobro pripremljen, pregledao je sve naše utakmice tog proljeća.”

Kako ste reagirali? Ne postaje Hajdukovim kapetanom bilo tko.

“Bila mi je to ogromna čast i hvala mu što mi je ukazao tu priliku. Te jeseni možda nismo bili igrački toliko moćni, ali smo bili kompaktni i imali smo rezultat. U jednom trenutku imali smo osam utakmica u nizu bez primljenog gola, a onda mi je pored svega stigao i poziv za reprezentaciju za prijateljsku utakmicu u Rusiji. Meni je igrački to bio najbolji period, tu sam baš sazrio.”

I baš je tu negdje stigla i ona vaša sada već kultna izjava da kad su velike fešte Hajduk uvijek – ‘ajde da ne budemo uvijek fini – usere. Sjećate li se na kojoj se utakmici to dogodilo?

“Kako ne. Bila je to utakmica s Rijekom na Poljudu, ujesen 2015. Izgubili smo 3:0 i čak mislim da smo se pobjedom mogli odvojiti na vrhu na 4-5 bodova. Ja sam bio među najstarijima s 26 godina, stadion je bio pun, a mi smo glatko izgubili.”

Rijeka vas je “ubila“…

“Ma, upecali smo se u zamku Matjaža Keka. Prepustio nam je loptu i iskontrirao nas. Jednostavno, u meni se nakupilo toliko frustracija prethodnih godina gdje smo stalno bili blizu. Uvijek nadomak Europe, pa onda preokret Dinama na Poljudu 0:2 na 3:2, pa volejčina Machada za 1:1 u nadoknadi opet na Poljudu. Ta je izjava baš došla iz dubine duše, nisam htio ispasti nepristojan, ali što ću… Volio bih da je neka moja lijepa izjava ostala upamćena, haha. Nedavno kad smo uzeli Kup protiv Rijeke na Poljudu rekao sam da ta izjava više ne vrijedi, iako znam da će se izvlačiti svaki put kad se dogodi poraz na punom Poljudu.”

U zimu 2016. otišli ste u Kinu, je li bilo i drugih opcija?

“Htio sam ostati još u Hajduku, ali financije su i dalje bile problem. U siječnju smo otišli ja, Maglica, Caktaš, Balić… Bilo mi je žao što su kasnije maknuli Brbića i Burića.”

Koje su vam najljepše uspomene iz Hajduka?

“Pobjeda protiv Intera na Meazzi, osvojeni Kup protiv Lokomotive, pobjeda protiv Dinama 2:0 na Poljudu kada je Pašalić zabio dva gola i pobjeda protiv Šahtera iz Karagandyja na Poljudu 3:0, za prolaz u Europskoj ligi. Svi su nas već bili otpisali jer smo u prvoj utakmici u Kazahstanu izgubili 4:2. Tu utakmicu nismo igrali Kalinić, Nižić i ja, trojica najviših igrača u obrani i nazabijali su nam se golova iz ubačaja iz auta. I onda je došao revanš, atmosfera je bila jedna od boljih u kojoj sam igrao. Imali smo i jedan team-building prije te utakmice gdje smo se svi zbližili. I naravno u tom periodu Hajduka bio sam pozvan u reprezentaciju. Rekao sam jednom da mi je dovoljno odigrati samo jednu utakmicu, da imam fotografiju u hrvatskom dresu i tako je i ispalo.”

Je li bilo i teških trenutaka u Hajduku kada vam nije bilo ugodno izaći iz kuće?

“Žao mi je Europe što nikad nismo ušli u grupe, naravno i svakog poraza od Dinama. Poslije bilo kojeg poraza ne bi mi bilo ugodno izaći po gradu. Eventualno po kvartu gdje je moja ekipa. Dobiti malo jezikove juhe od njih i to je to, haha. Sjećam se jednog poraza od Dinama 5:0 na Maksimiru u Kupu, u Splitu nas je dočekalo 50 navijača. Nije bilo baš ugodno. Pa onda poraz od Istre kad je smijenjen Špaco, toliko smo ga zavoljeli i bilo nam je krivo kad je otišao.”

Je li vas u bilo kojem trenutku zvao i Dinamo ili neki drugi klub iz HNL-a?

“Nije iz HNL-a bilo ništa, ali prije Kine imao sam još dvije ponude. Danski Midtjylland i belgijski Oostende u koji sam kasnije i otišao nakon par godina. Tada mi je bilo 27 godina i bilo je racionalno otići u Kinu, kako bih financijski zbrinuo sebe i obitelj.”

Kako je bilo u Kini? Da podsjetimo čitatelje, izabrali ste Chongqing Lifan.

“Životno izazovno. Drugačija kultura, daleko si od kuće, druga je vremenska zona i nitko ne priča engleski. Prevoditelj mi je bio sve. Nogometno nije to ta emocija i kultura, nema pritiska. Igra je dosta ovisila o strancima. Čuvao sam neka velika imena i sve mi je to bilo dragocjeno iskustvo.”

Koja velika imena?

“Jackson Martinez, Graziano Pelle, Burak Yilmaz, Demba Ba, Pato, Gervinho, Lavezzi, Guarin s kojim sam igrao i protiv Intera…”

Jeste li uhvatili koji dres ili to nije bio vaš đir?

“Nisam nikad imao strast za razmjenu dresova. Pitao sam jedino Waltera Samuela iz Intera i to zato što sam na Football Manageru stalno igrao s Romom dok je on bio tamo, haha.”

Vratili ste se kasnije u Hrvatsku, točnije u Osijek, pa onda dočekali Oostende.

“Nakon Belgije došla je korona i oni su prekinuli prvenstvo. Svi su nastavljali na ljeto, a ja sam bio četiri mjeseca bez kluba. Tada je bilo kontakata s Hajdukom i čak smo došli blizu realizacije, ali nije se dogodilo. Odbio sam neke ponude misleći da ću naći nešto bolje. Kratko sam bio u Olimpiji i onda opet bez kluba. Možda sam te zime mogao odabrati bolje, ali sam odlučio otići u mađarski Diosgyor. Super uređen klub, ali rezultati su bili loši. Ispali smo iz lige. Tu sam se kockao.”

No stigla je nova šansa u Olimpiji.

“Je, i završilo je na najljepši način, dvostrukom krunom. Dvije sezone sam tu proveo. Bilo je lakše, bliže je doma, jezik nije prepreka, a Ljubljana je prekrasan grad. Drugu sezonu vodio nas je trener Riera koji je i kao igrač bio veliko ime. Od njega sam pokupio neka razmišljanja koja mi možda pomognu ako budem trener.”

Koga vam je u HNL-u bilo najteže čuvati?

“Sjećam se Ante Budimira iz Intera. Bio je visok, krakat, znao se zagraditi i isprovocirati braniča. Bio je nezgodan i Fatos Beqiraj, pa Leon Benko, Kramarić… Iako Kramarić se uglavnom izvlačio na krilo pa s njim nisam bio toliko jedan na jedan, ali dečko bi uvijek nekako zabio gol.”

A u inozemstvu?

“U Kini Pato i Ba, u Belgiji Wesley koji je kasnije u Aston Villi doživio tešku ozljedu. Zatim Samatta koji je sada igrao za PAOK protiv Hajduka, Trossard koji je sad u Arsenalu, a igrao sam i protiv Victora Osimhena koji je sad u Napoliju. Tad je bio mlad na posudbi u Charleroiju. Igrali smo tri puta i zabio mi je samo jednom! E, da. Sjećam se i Diega Milita protiv Intera na Poljudu. Bila je jedna visoka lopta, ja bio uvjeren da ću dobiti duel, a on se postavio nisko, ja se prevalio preko njega i odmah je Sneijder zabio gol. Tu se baš vidjelo koliko sam tada bio neiskusan.”

Na kraju vaše igračke priče, žalite li za čim?

“Moglo je bolje, ali i puno gore. Sve odluke u tom trenutku sam mislio da su najbolje za mene. Prezadovoljan sam jer realno nikad nisam imao velika očekivanja od nogometa. Bio sam u četvrtoj ligi kada je RNK Split bio pred gašenjem, dogodilo se da su došla braća Žužul i dogurali smo do prve lige. Nogomet mi je odjednom postao posao. Najvažnije mi je da sam danas miran i zadovoljan, a zaista jesam.”

Što sada, nakon igračke karijere?

“Kako sam magistrirao kineziologiju i to usmjerenje nogomet, upisujem školu za trenersku licencu. Svakako želim ostati u nogometu, samo još nisam odlučio hoću li biti trener ili ću preuzeti nekakav posao u menadžmentu.”