Spektakl na Poljudu! To je nekako najava jedne od odlučnih utakmica u borbi za naslov prvaka, subota 30. travnja u 19.30 sati. Prisjetio sam se dvojice starijih kolega, doajena novinarstva, koji su odabrali velikane ova dva najveća hrvatska kluba.

Jedan dolazi iz Splita, zove se Zdravko Reić, rođen je 1941., radio je u Slobodnoj Dalmaciji i Sportskim novostima. Miroslav Rede, rođen je 1938. godine, bio je nogometaš beogradskog Partizana, zagrebačkog Dinama i Lokomotive, a nakon sportske karijere dugi niz godina bio je novinar Sportskih novosti i Večernjeg lista, te suradnik na HRT-u. Prisjetili su se svoje mladosti, posla, a za Sport Klub su izdvojili tko su bili najveći, posebni nogometaši i treneri koji su obilježili povijest splitskih Bilih i zagrebačkih Plavih.

Najbolji igrač

Reić: Bernard Vukas. U to vrijeme on je bio Lionel Messi i to u svjetskim razmjerima. Došao je iz okolice Zagreba a postao je jedan od najomiljenijih igrača u povijesti našeg Hajduka. Njegova popularnost je bila velika, kao prvi igrači iz SFRJ je otišao u Italiju, igrao u Bologni, a zbog njega se u Splitu pokušao uspostaviti signal s Italijom da bi se gledalo njegove utakmice.

Rede: Mislim da tu nema dvojbe – to je Luka Modrić. Iako u Dinamovom dresu nije postigao svoje najveće uspjehe, Luka je osvojio “Zlatnu loptu”, uz sve reprezentativne i klupske uspjehe s Realom njemu pripada taj epitet.

Najbolji golman

Reić: Vladimir Beara
Veliki Vladimir je tada bio ponajbolji svjetski golman uz Lava Jašina. Hajduk je učinio toliko boljim da su osvojili tri naslova prvaka, a kada je otišao onda su se “bili” borili za opstanak u prvoligaškom društvu. Bio je pojam ne samo golmana, već i osobe.

Rede: Zlatko Škorić
A to je Žoga kako su ga svi zvali. Za mene će biti broj 1 zbog veličanstvene večeri u Leedsu 1967. godine gdje je svojim obranama donio Dinamu trofej Kupa Velesajamskih gradova. Tu moram još dodati i Dražena Ladića, rekordera po broju golmanskih nastupa za Plave, koji je zablistao na Svjetskom prvenstvu 1998. godine.

Najbolji napadač

Reić: Frane Matošić

Za mene je Frane broj 1. Šteta što je rat prekinuo njegovu karijeru, počeo je sa 16 godina igrati za prvu momčad, a ono što je postigao kao strijelac nije uspio nitko. Bio je baš golgeter, kapetan, postao je svakako jedna od najvećih legendi kluba.

Rede: Davor Šuker
Nešto slično kao i u Modrićevom slučaju. Možemo pričati o njegovom doprinosu u dresu kluba iz Maksimirske 128., ali ne znam jesmo li ikada imali boljeg napadača na ovim prostorima. Osjećaj, smisao za igru, premda je volio gol više od svega, znao je biti i nesebičan, te nas je znao počastiti najgenijalnijim potezima iz nogometne igre.

Najbolji tehničar

Reić: Jurica Jerković
Nitko nije bolje vodio igru, baratao loptom, znao i zavezanih očiju gdje mu se nalazi bolje otkriveni igrač da bi ga mogao proigrati. Šteta što nije imao lavlje srce, što nije bio hrabriji, ali nitko nije bolje kontrolirao zbivanja na terenu od Jure. Bio je ideolog najboljeg Hajduka.

Rede: Tu ne mogu izvojiti samo jednog. Boban i Prosinečki, Mara Wolf i Marko Mlinarić. Svatko na svoj način su u meni pobudili nešto da bih im se divio.

Najgenijalniji igrač

Reić: Blaž Baka Slišković
Kada sam došao u Mostar ovako su mi rekli: dobili ste velikog igrača, ali i veliki belaj. Šteta što nije bio predan i odan nogometu od 0-24, jer on je posjedovao potrebnu genijalnost u rješenjima kao malo igrača. Imao je šut, dribling, predaju lopte kao malo tko koga sam uopće gledao.

Rede: Zlatko Kranjačar
Bio je igrač ispred svog vremena, dobar u svakom elemtnu svoje igre. Sve je to radio s lakoćom, sa osmjehom. Snješko Cerin je apsolutno imao te tregaove genijalnosti.

Najhrabriji

Reić: Dražen Mužinić
Jednostavno u Frfi je cijeli Hajdukov DNK. Hrabar, borben, nepokolebljiv. Za njega nije postajala izgubljena lopta, duel, utakmica. Nikom nikad nije prizano prije početka da je favorit, da je bolji od njega i Hajduka.

Rede: Velimir Zajec

Bio je kapetan momčadi iz 1982. godine, na terenu je imao onaj poseban gard i stav. Hrabar je i zbog toga što je dolazi u dinamo raditi nakon karijere kada je bilo teško. A posebno bih izdvojio sadašnji trenutak, kada sve treba iz temelja mijenjati, kada treba ponovno Dinamo u smislu veličine kluba vratiti tamo gdje je nekad bio.

Najinteligentniji

Reić: Šime Luketin
Vjerujem da sam vas ovdje iznenenadio. Izgledao je sporo, trapavo, ali nitko nije čitao bolje nogometnu igru od njega. Njegove su odluke na terenu bile toliko neočekivane i toliko važne.

Rede: Rudi Belin
Bio je poseban, toliko pametan na terenu, ali prije svega za njega bih još dodao da je bio dobri duh Dinama, te hrvatskog nogometa. Bio je perfektan u svemu što je radio. moram tu spomenuti još jednog igrača, a to je Rajko Janjanin. On je bio ingeniozan, nitko nije tako dobro osjećao prostor i gdje i kada treba odigrati loptu.

Najkarizmatičniji

Reić: Marko Livaja
Nevjerojatno je što je on svojom pojavom učinio. U gradu koji je poseban, u klubu za koje su igrale legende svjetskog nogometa, Livaja je dosegnuo takvu popularnost da se u jednom trenutku učinilo da je on veći od Hajduka. Navijači šalju poruke njegovoj obitelji da li im treba donijeti spizu, očistiti stan. Nemoguće je da je jedan igrač tako zaludio aktualni puk.

Rede: Zvonimir Boban Miroslav Blažević
Imao je Dinamo u povijesti karizmatičnih igrača, ali za mene je to Zvonimir Boban. Bio je tada najmlađi kapetan, prije nego što se počeo brijati bio je lider. Naravno, on je svoj stav pokazao 13- svibnja 1990., ali i kao kapetan Vatrenih zračio je to posebnom osobnošću. Tu je i Miroslav Ćiro Blažević. Taj Bijeli šal, to je nešto o čemu će se vječno pričati. On je baš imao zaraznu karizmu, privlačio je i mase, posebno su mu važni bili novinari. I sam si se uvjeri jer si gotovo cijelu svoju karijeri proveo s njim. Još bih dodao tu Cicu Kranjčara, a danas Brunu Petkovića. Ima nešto što privlači ljude.

Najdraži

Reić: Uz Mužinića Alen Bokšić. Bio je poseban, drukčiji, osim velike karijere, on je u sebi imao nešto istinski lijepo. A takvih je bilo baš malo.

Rede: Željko Matuš i Željko Perušić. Matuš je još živ, u Zurichu je i čujemo se. Stomatolog, osvajač brojnih medalja u dresu Jugoslavije, a kako sam ga osobno poznavao, a bio mi je vjenčani kum u prvom braku jednostavno je na mene ostavio poseban dojam. Perušić, tih, a za neke i jedan od najboljih igrača koji su igrali za Dinamo.

Neponovljiv

Reić: Bernard Vukas
Jednostavno sve što spomenem o njemu je neponovljivo.

Rede: Stjepan Lamza
Bio je u stanju igrati sam, pobijediti sam, ali i njegov osobujan život izvan terena, gdje je volio kapljicu, provod i društvo dali su mu jednu dimenziju posebnog člana jednog velikog kluba. I uz sve to on i spada u red ponajboljih igrača koji su nosili Plavi dres.

Najbolji trener:

Reić: Tomislav Ivić
Osvojio je četiri puta Kup Maršala Tita, tri puta prvenstvo, promovirao je mlade igrače, to je bila generacija igrača koji su gotovo svi bili iz Splita i Dalmacije. Vodio je najbolju i najtrofejniju momčad Hajduka, a u inozemstvu je također vodio velike klubove i osvajao s njima trofeje.

Rede: Branko Zebec
Stvorio je genijalnu momčad iz 1967. godine, šteta što je u Dinamu proveo malo vremena, ali ostavio je filozofiju koju su mnogi nakon toga željeli i uspijevali slijediti. Također je svoje najbolje trenerske godine proveo u Njemačkoj, gdje je ostvario velike uspjehe.

Utakmica koju pamtite

Reić: Bilo ih je nekoliko. Dvije ću izdvojiti – Hajduk – Crvena Zvezda 1950. godine kada se rodila Torcida, a tom je pobjedom Hajduk osovjio naslov prvaka. Druga je Bokšićev gol u posljednjem finalu YU kupa u Beogradu kada je Hajduk nadjačao prvaka Europe Crvenu Zvezdu 1:0.

Rede: To je Dinamo – Hajduk 2:1 a utakmica se igrala 6. ožujka 1960. godine. To je najružniji start koji sam vidio i to igrača Hajduka Zvonka Bege na Ilijašu Pašiću, nakon koje je došlo do masovne tučnjave, gdje je čak i vojska morala intervenirati. Sjećam se te utakmice i po komentaru u novinama gdje je pisalo: Vukas i Rede najbolji. To he jedan od najdražih dana u mom životu.

Simbol

Reić: Luka Kaliterna
Naš trener, utemeljitelj, čovjek koji je postavio postulate nogometa i trenerskog posla u Splitu. Žao mi je što se stadion Hajduka ne zove Luka Kaliterna, a omladinska škola koja se zove po njemu ne zove Tomislav Ivić. Ali to je samo moj dojam.

Rede: Dražan Jerković
Bio je veliki centarfor, ali i posebna osoba. Neustrašiv, hrabar, ali prije svega posebnih ljudskih osobina. Ono što je napravio 1965. godine nakon osvajnja Kupa u Beogradu je ostalo legendarno. Ta rečenica da nosimo ovaj trofej u Zagreb, koljevku nogometa je nešto što me se dojmilo zauvijek. Novi Dinamov stadion bi se trebao zvati po njemu.