Aljoša Asanović, Mario Cvitanović, Josip Radošević, Ivan Strinić, Marko Rog, Hrvoje Milić i sada – Antonia Dulčić. To su Hrvati, a odnedavno i Hrvatica, koje je nogometni put odveo u Napoli. U razgovoru za Sport Klub simpatična Antonia otkrila je kako je završila u Napulju, kako se snašla i kako je živjeti u gradu opčinjenom Diegom Maradonom...

Od Staroga Grada na Hvaru preko Splita i hrvatske reprezentacije do Napulja. Tako se za sada razvija nogometna priča Antonije Dulčić (25) koja se ovog ljeta prvi put u životu otisnula u inozemstvo. Nije bilo lako donijeti takvu odluku, ali ona je bila ispravna.

„Evo tu sam već dva mjeseca, super je. Grad je lud i temperamentan, ali navikla sam već na to u Splitu, haha. Samo je ovdje sve još užurbanije“, priča nam Antonia.

Čak 11 godina provela je u gradu Splitu i praktički čitavo to razdoblje igrala za istoimeni klub, no već je neko vrijeme razmišljala o odlasku u potrazi za novim izazovom.

„Htjela sam nešto novo. Imam 25 godina, ovo je bilo sad ili nikad. Svidio mi se klub, ponuda je bila dobra, a Italija me privlači kao zemlja. Ubrzo će mi i obitelj doći u posjet.“

Emocije je, naravno, pri rastanku bilo nemoguće obuzdati.

„Iz kluba su mi poklonili dres i sat, baš su me ispratili sjajno. Iako sam s Hvara, Split je moj grad. Nedostajat će mi ne samo on, već i klub i prijatelji koje tamo imam, ali morala sam otići. Da nisam, uvijek bih se pitala što bi bilo. No Split će uvijek biti moj grad i moj klub.“

Split je, dakle, barem zasad prošlost, a Napoli sadašnjost. Da odmah raščistimo, ženski klub je odvojen od muškog i nema nikakve poveznice s njim. Osim imena, naravno.

„Mi smo skroz odvojen klub, s drugim rukovodstvom. Samo je ime isto“, pojašnjava Dulčić, koja formalno ni ne živi u Napulju, već u blizini.

„Smještena sam u obližnjem gradu Pozzuoliju koji je udaljen nekih pola sata autom od Napulja. Razlog je taj što tu svaki dan treniramo, ali zato utakmice igramo u Napulju na terenu gdje igraju juniori Napolija.“

Ženski Napoli je, da riješimo i to, drugoligaš. Lani je ispao iz najvišeg ranga.

„Glavni nam je cilj odmah se vratiti u prvu ligu. Krenuli smo super, s deset bodova iz četiri utakmice. Na diobi smo prvog mjesta. Prvak ide izravno, a drugi razigrava s pretposljednjim iz prve lige, što je objektivno jako teško proći.“

Antonia, koja igra na poziciji desnog beka, priznaje nam da se tek mora prilagoditi drukčijem stilu igre od onog na koji je navikla.

„Ovdje je prioritet obrana, a ja više volim igrati napadački i stajati visoko. Oni su navikli da im bekovi stoje niže. Igram i ovdje desnog beka, iako mogu i lijevog. Tako sam i u Splitu igrala.“

No jedna druga razlika u odnosu na ženski nogomet u Hrvatskoj dobro je došla.

„Naša je liga profesionalna. I mogu vam reći da je bolja od hrvatske prve“, smatra Dulčić.

„Utakmice su jačeg tempa, sve je u gol-dva, dok u Hrvatskoj unaprijed znaš da ćeš neke utakmice sigurno dobiti. Ovdje nije tako. Ovdje su svi klubovi ozbiljni, svih 16. U Hrvatskoj realno imate samo Split, Osijek, Dinamo i sada Hajduk koji odskaču. U prvoj ligi su u Italiji stadioni uglavnom puni, a i nama na utakmicama bude više gledatelja nego u Hrvatskoj. Imamo i navijače, a jedan čak putuje s nama na gostovanja. Čovjek je vozio deset sati do Trenta da bi nas došao gledati!“

Dakle, dok u Hrvatskoj djevojke teško mogu živjeti samo od nogometa, čak i u prvoj ligi, u Italiji takvih problema nema ni u drugoj ligi, a kamoli prvoj.

„Ja mogu ovdje normalno živjeti od nogometa. Htjela sam živjeti sama u nekom novom gradu i ovo je bila daleko najbolja ponuda koju sam dobila.“

U klubu nije jedina strankinja, a talijanski jezik polako počinje „hvatati“.

„Jezik učim. Znam uglavnom samo nogometne stvari do sada. Ima tu suigračica iz Egipta, Španjolske, Portugala… Super su me svi prihvatili.“

Dulčić polako otkriva sve čari ludog, turbulentnog, ali i strastvenog te silno privlačnog napolitanskoga grada.

„Često odem do centra popiti kavu, nešto pojesti, obići malo. Ima svega, predivno je. Riva, trgovi, stare i uske uličice, pa totalni kaos u prometu… Svi trube, nema pravila, svi jurcaju na skuterima tako da uvijek moraš biti na oprezu, haha. Ali sve to ima svoju čar. Treba to doživjeti. I naravno, fascinantno je kako doživljavaju Maradonu.“

Kao božanstvo, pretpostavljamo. Čak su i stadionu nadjenuli njegovo ime.

„Ma, gdje god se okrenete, vidjet ćete Maradonu. Svaki je dućan u njegovu znaku, u svakom je restoranu njegova slika. Pa onda i taj veliki mural u centru grada. Dva puta sam bila tamo. Stalno je gužva, ljudi se žele fotografirati. Baš ludnica.“

Upravo je taj mural obišla i Antonia. Fotografirala se ispred njega i ljubazno nam ustupila fotografiju za objavu.

No nisu Napolitanci ludi samo za Maradonom. Euforija ih „pere“ i zbog aktualne momčadi kojoj pod vodstvom starog lisca Luciana Spallettija ide izvrsno u Ligi prvaka, ali i Serie A.

„Svi su ovdje baš zaluđeni nogometom. Svi nose dresove gdje se god okreneš. Čim Napoli zabije gol, odmah svi šalju snimke u našu Whatsapp grupu gdje god se nalaze, uvijek je euforija. Nažalost, još nismo stigle otići na neku domaću utakmicu, nikako da nam se poklopi jer često igramo na isti dan kao muški.“

A na pitanje kako je to jedna djevojka s otoka završila u nogometu i pritom gradi lijepu karijeru, Dulčić se nasmijala:

„To me svi pitaju, haha.“

Objasnila je:

„U mojoj generaciji na cijelom je otoku bilo možda samo pet djevojaka, a u mom dijelu grada samo ja. Stalno sam bila u muškom društvu, igrali smo nogomet ispred crkve i na igralištu. U sedmom razredu zvali su me trenirati s muškima, a u srednju školu išla sam u Splitu samo zbog nogometa. Završila sam trgovačku. I tako sam 11 godina bila u ŽNK Split.“

Sa Splitom je osvojila sve što je mogla, domaća prvenstva, kupove, čak i nastupala u Ligi prvaka, a upisala je i 22 nastupa za hrvatsku reprezentaciju. Zasad. Bit će ih i više.

No, naša izabrana vrsta nažalost daleko je od velikih natjecanja.

„Nismo još zrele za velike stvari. Reprezentacija do 19 godina izborila je elitno kolo kvalifikacija za Europsko prvenstvo, dakle talenta ima, ali treba ulagati više. Ne znam hoću li u svojoj karijeri doživjeti da se plasiramo na veliko natjecanje, da budem iskrena.“

Stvari idu nabolje, sve više djevojaka igra nogomet, ali treba vremena.

„Generalno je bolje. Kad se sjetim kako je bilo kad sam došla prije 11 godina u Split, bilo je katastrofalno.“

A što se njezinih ciljeva tiče, sve je jasno:

„Htjela bih igrati prvu ligu, bilo u Italiji ili negdje drugdje, i naravno opet u Ligi prvaka, ali na višoj razini jer u Splitu to nažalost nismo mogli. A s reprezentacijom bih voljela otići barem na jedno veliko natjecanje“, zaključila je Dulčić svoju hvarsko-splitsko-napolitansku priču za Sport Klub.