Gosti današnjeg podcasta bili su legendarni vratar Tomislav Ivković te dugogodišnji novinar koji je više desetaka godina pratio zagrebački Dinamo, Milivoj Nikolić. S njima je razgovarao naš novinar Neven Cvijanović.

CVIJANOVIĆ: Pozdrav dečki, evo sve nas je zadesila tužna vijest da je umro Cico Kranjčar. Evo Tomo, hajde ti prvi sigurno nije bilo jednostavno to čuti, vjerujem da su i tebe preplavile emocije…

IVKOVIĆ: Prvo, da pozdravim tebe i Nika, nismo se dugo vidjeli s obzirom na ovu ludu situaciju. Vidim da je Nik kao balzamiran (smijeh), postavio je neke kriterije, živio je s nama otpočetka. Pratio me još od pionira, kao i Cicu tako da smo odrastali i živjeli zajedno puno, puno vremena. Vijest o smrti Cice bila je kao atomska bomba, ja sam se čuo s Nikom poslije utakmice koju smo imali u Vinkovcima kad smo se vraćali. Rekao je da nije baš najbolja situacija, da doktori nisu optimisti. Svi vitalni organi su bili super, ali najveći problem je stvarala ta nesretna bakterija koja je bila jača od njega . Plakao sam kad me Niko nazvao, plakali smo svi. Izgubili smo dva prijatelja u dva tjedna. Bio sam slomljen, bio sam i kod Elvire i Nike, išao sam samo nešto drugo raditi da ne budem na jednom mjestu, jako me je to sve potreslo.

NIKOLIĆ: Pričalo se u Dinamovoj školi da ima nekoliko talentiranih klinaca, ali da jedan strašno odskače. Ja sam bio ionako svaki dan na Maksimiru, pa sam malo pogledao i bio je Cico žgoljav, ali sa loptom ih je sve pojeo na terenu. Stvarao je čuda, vi niste mogli u Dinamovu školu ako niste imali barem 10 godina. On je slagao da ima devet, ali su strašno brinuli o njemu u Dinamu. Uvijek kad smo ga mi zvali plavi devet, on je nama rekao da on nije centarfor i vrlo brzo je on pokucao na vrata prve momčadi.

CVIJANOVIĆ: Tomo kako je izgledao taj prvi kontakt između tebe i Cice? Znamo da se čitava stvar kasnije razvila i u prijateljstvo…

IVKOVIĆ: Cico i ja se znamo još iz kvartova, on na Ferenščici, mi na Sigečici, i već smo se tu upoznali. Ja sam došao u Dinamo sa 11 i pol godina, Cico je bio već u juniorima. Već sa 14 godina ja sam se družio sa prvotimcima i igračima koji nisu bili prvi izbor, ali su igrlai prijateljske utakmice tijekom tjedna. Cico mi je tu pomogao u tom periodu, a kad sam došao u prvu momčad sa 17 godina, on je bio taj koji je bio prirodni vođa i imao veliki karakter. Imali su respekt prema njemu, bez obzira što je bilo starijih igrača. Od prvog dana stvorio se neki jaki blok, kasnije su došli Zajec, Bogdan, pa postepeno Mlinarić i Deverić i počeo se širiti taj krug mladih igrača.

CVIJANOVIĆ: Recite mi za tu 1982. godinu, to je nešto što ćemo svi mi pamtiti čitav život…

NIKOLIĆ: Dvije generacije će ostati upisane u povijest, ona 1967. i 1982., s tim da ova iz 1982. ima još jednu karakteristiku. To je najzagrebačkiji Dinamo svih vremena. Velik idio igrača su bili purgeri, ne žeim nikoga omalovažavati i nikoga dijeliti, ali svi ti nabrojani igrači od ranije su prošli Dinamovu školu. Oni su stvorili jednu takvu atmosferu, bili su kao klapa. Žao mi je samo što nisu to ponovili 1983. jer su imali potencijala…

CVIJANOVIĆ: Tomo vi ste još surađivali s Cicom u reprezentaciji, jeste li još negdje bili zajedno?

IVKOVIĆ: Bili smo u Emiratima, Iranu i Sesvetama. Dosta smo se družili, Cico je bio pravi trener i tu nema uopće priče o  njegovim trenerskim kvalitetama. On je uvijek imao tri prioriteta: obitelj, Dinamo i san mu je bio odvesti Hrvatsku na Svjetsko prvenstvo. I to kada je napravio, on je bio strahovito sretan. I onda to SP 2006. taj ambijent, taj osjećaj i kemija, to je sve bilo strahovito. I kad su zasvirale himne, on meni kaže, Tomo sad mogu umrijeti. Svi smo to proživljavali, ali nismo imali prave sreće u Njemačkoj, život piše romane i treba ti malo sreće da napraviš veliki rezultat.